Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/06 (Š. G.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-451/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, podpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP 451/06, rješavajući apelaciju Šemse Galijašević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Galijašević, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž: 1827/05 od 6. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2/03 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsa Galijašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jahić Edina, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž: 1827/05 od 6. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2/03 od 24. februara 2005. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-149/03 od 17. jula 2003. godine, Kantonalni sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po apelanticinoj tužbi protiv prvotužene Federacije BiH-Vlada Federacije te konstatirao da će se po pravosnažnosti rješenja tužba dostaviti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu I u Sarajevu. U odnosu na drugotuženog Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo postupak je obustavljen budući da je apelantica u tom dijelu povukla tužbu podneskom od 14. jula 2003. godine. Obzirom da apelantica tužbom nije pobijala nikakav upravni akt prvotužene niti je pokrenula postupak zbog «šutnje uprave», već je postavila tužbeni zahtjev za naknadu troškova operacije, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sudu I u Sarajevu nadležan za postupanje po apelanticinoj tužbi budući da je u nadležnosti općinskih sudova suđenje u prvom stepenu u svim građanskim stvarima ako zakonom nije drugačije određeno.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-2/03 od 24. februara 2005. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tužena Federacija BiH obaveže da apelantici isplati na ime pričinjene štete iznos od 11.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. februara 2000. godine, te je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.160,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju presude Općinskog suda konstatovano je da je Kantonalni sud, nakon što se rješenjem broj U-149/03 od 17. jula 2003. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi apelantice, spis dostavio Općinskom sudu na rješavanje. Dalje je navedeno da se apelantica obratila KCU Sarajevo zbog pogoršanog zdravstvenog stanja te da je konzilijum ljekarskog tima donio zaključak da se apelantici može raditi PTCA intervencija ili pojačati konzervativna terapija te nije indicirana hirurška intervencija. Apelantica se potom obratila KC Tuzla pa su joj liječnici tog centra preporučili operativni zahvat na tzv. kucajućem srcu što je apelantica sporazumno prihvatila i uplatila 11.100,00 KM na ime troškova operacije. Sud je dalje naveo da apelantica nije imala uputnicu za odlazak na liječenje u drugi medicinski centar te da ne postoji dokaz da je apelantica zatražila uputnicu za liječenje u bilo kojem drugom medicinskom centru što je bila dužna imati prema članu 3. st. 2. i 3. Protokola kojim se privremeno uređuju odnosi između nadležnih ministarstava zdravstva o upućivanju pacijenata radi bolničkog liječenja, a koji protokol je bio na snazi u vrijeme bolesti i liječenja apelantice. Naime, navedenim odredbama je propisano da je ustanova, dužna u roku od 48 sati dostaviti nadležnom zavodu zdravstvenog osiguranja medicinsku dokumentaciju o pacijentu koji je primljen kao hitan slučaj, a da je nadležni zavod obavezan odmah dostaviti uputnicu za liječenje u toj zdravstvenoj ustanovi ili takav zahtjev odbiti. Prvostepeni sud zaključuje da apelantica nije zatražila uputnicu za odlazak na liječenje u drugi medicinski centar, niti je dokazano da se u apelantičinom slučaju radilo o hitnoj intervenciji budući da je iz otpusnog pisma KCU Tuzla vidljivo da je apelantica primljena na kliniku radi dogovorenog operativnog zahtjeva te je iz tih razloga Općinski sud odbio apelntičin tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1827/05 od 6. januara 2006. godine, odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda prihvativši kao valjane razloge iznesene u obrazloženju presude. Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi ponavlja činjenice koje su isticane u toku prvostepenog postupka te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica primljena u KC Tuzla radi dogovorenog operativnog zahvata. Kantonalni sud dalje zaključuje da je apelantica trebala pokušati dobiti uputnicu za KC Tuzla u kom slučaju bi se primijenile odredbe Sporazuma o načinu korištenja zdravstvene zaštite izvan područja Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja kojem apelantica pripada.

6. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u povredi prava na javnu raspravu i donošenje odluke u razumnom roku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

9. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi primijenili odredbe Sporazuma o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite van područja kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja kome osiguranik pripada («Službene novine Federacije BiH» broj 41/01), koji nije postojao u vrijeme kad je za apelanticu nastupila šteta, odnosno što su na proizvoljan način primijenili odredbu člana 3. Protokola od 22. juna 1999. godine kojim se privremeno uređuju odnosi između nadležnih ministarstava zdravstva o upućivanju pacijenata radi bolničkog liječenja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za donošenje takvih odluka.

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja presude broj Gž-1827/05 od 6. januara 2006. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo tim prije što apelantica osim paušalnog pozivanja na povredu prava na javnu raspravu i donošenje odluke u razumnom roku ne nudi nikakve dokaze niti činjenice koje bi potvrđivali da je ta povreda moguća. Naime, nesporno je da je apelantica prije ovog postupka, povodom iste pravne stvari, vodila niz drugih postupaka, sudskih i upravnih, ali isti nisu predmet ove apelacije. Činjenica da je apelantica prvobitno, u konkretnoj pravnoj stvari, pokrenula upravni spor, u kom postupku se Kantonalni sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi, ne ukazuje da je povrijeđeno pravo na javnu raspravu. Navedeno pravo, u suštini, podrazumijeva pravo na ročište, ukoliko ne postoje izuzetne okolnosti. U konkretnom slučaju u postupku pred Kantonalnim sudom su postojale upravo te «izuzetne okolosti» budući da je sud odlučivao o isključivo procesnim pitanjima, a iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su pred Općinskim sudom održana tri ročišta.Također apelantica ne nudi dokaze niti činjenice koje ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku budući da je apelantica tužbu uredila podneskom koji je sud primio 29. marta 2004. godine, te da je nakon toga sud proveo postupak i donio presudu 24. februara 2005. godine, nakon čega je uslijedio žalbeni postupak te je Kantonalni sud odluku po žalbi donio 6. januara 2006. godine.

12. Iz navedenih razloga a vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu

13. Apelantica, također, navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica vidi u činjenici što javna vlast nije organizirala svoj sistem na način da pojedinac jasno prepozna kako svoje obaveze tako i prava. Apelantica Smatra da je lišena prava na imovinu te da to lišavanje nije bilo pod uvjetima predviđenim zakonom budući da se protokol na koji se pozivaju sudovi ne može prihvatiti kao «zakon» u smislu člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju jer nije dovoljno jasan i nije osigurana njegova dostupnost građanima na odgovarajući način.

14. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o zdravstvenom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 30/97 i 7/02), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme apelanticine operacije, a ne protokolom regulirana oblast zdravstvenog osiguranja te je propisano da se obavezno zdravstveno osiguranje zasniva na načelima uzajamnosti i solidarnosti osiguranika u okviru kantona, a nesporno je da je apelantica korisnik obaveznog zdravstvenog osiguranja u Kantonu Sarajevo.

15. Ustavni sud dalje, konstatuje da apelantica smatra da je «lišena» imovine, shodno stavu 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da se «lišavanje imovine» definira kao oduzimanje predmeta imovine a iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da apelantica nije lišena imovine budući da je upravo samostalno sa istom raspolagala. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelanticina imovina oduzeta ili da joj je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/06 (Š. G.) | Sudska praksa | Aktio