Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/05 (M. K.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1232/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1232/05, rješavajući apelaciju Mladena Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Karića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-280/03 od 4. marta 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž- 311/02 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-125/96 od 28. novembra 2000. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Karića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 280/03 od 4. marta 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-311/02 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-125/96 od 28. novembra 2000. godine u odnosu na zabranu diskriminacije garantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mladen Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Božidar Bojović, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-280/03 od 4. marta 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-311/02 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-125/96 od 28. novembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda i učesnika u postupku ODP «Fabrika duvana» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. augusta 2005. godine, Okružni sud 27. februara 2006. godine, Osnovni sud 7. septembra 2005. godine, a tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. aprila 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa po osnovu inovacije i isplate naknade za inovaciju u iznosu od 218.953,00 KM sa kamatom počevši od 1. januara 1992. godine pa do konačne isplate.

7. Osnovni sud je Presudom broj RS-125/96 od 28. novembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-311/02 od 25. februara 2003. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena na ime naknade za korist od inovacije u 1989, 1990. i 1991. godini isplati iznos od 218.953,00 KM sa kamatom od 1. januara 1992. godine.

8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-280/03 od 4. marta 2005. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu na Presudu Okružnog suda broj Ž-311/02 od 25. februara 2003. godine.

9. U toku postupka, koji je prethodio donošenju osporene odluke, redovni nižestepeni sudovi su utvrdili: da je Dragan Čavić, radnik tužene, podnio 27. juna 1989. godine prijavu prijedloga inovacije pod nazivom: «Idejno rješenje dizajna blankete za cigaretu 'Port', markice 'Port'», naljepnice za transportnu kutiju Port, omot papira, uz naznaku da je učesnik u realizaciji prijedloga inovacije Dragan Čavić sa 70 posto, a apelant sa 30 posto; da je Komisija za inovacije tužene (u daljnjem tekstu: Komisija), zaključkom od 3. oktobra 1989. godine, prijedlog inovacije Dragana Čavića prihvatila kao koristan prijedlog; da je Komisija zaključila da je Dragan Čavić dao najveći doprinos u izradi idejnog rješenja cigarete «Port»; da Komisija nije mogla konstatirati i utvrditi finansijske efekte korisnog prijedloga, ni dogovoriti se sa predlagačem, pa je predložila da Radnički savjet utvrdi realnu naknadu predlagaču i ostalim učesnicima u realizaciji programa cigarete «Port»; da je apelant bio upoznat sa zaključkom Komisije; da je Radnički savjet tužene odlukom od 2. decembra 1989. godine odobrio sredstva na ime novčanih nagrada za doprinos na izradi i realizaciji projekta «Port» svim učesnicima, između ostalih, i apelantu u iznosu od 9.000.000,00 dinara; da je apelant protiv ove odluke Radničkog savjeta izjavio žalbu, navodeći da mu nije isplaćena naknada od 30 posto u odnosu na naknadu isplaćenu Draganu Čaviću, čije je učešće 70 posto i da je oštećen za 226,70 DM; da je Radnički savjet odbio apelantovu žalbu i prvostepenu odluku potvrdio; da apelant nije osporavao prigovorom zaključak Komisije u pogledu prihvaćenog oblika inovacije i načina utvrđivanja naknade za inovacije.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u zaključak Komisije od 3. oktobra 1989. godine konstatirao da je inovacija prihvaćena u obliku korisnog prijedloga, sa čime je apelant bio upoznat i kao član Komisije i kao jedan od učesnika u realizaciji programa cigarete «Port», te da apelant nije iskoristio pravo da uloži prigovor Radničkom savjetu na vrstu inovacije i način utvrđivanja naknade za nju. Stoga, Osnovni sud je ocijenio da je podnošenje zahtjeva sudu za ocjenu vrste inovacije i načina utvrđivanja naknade po tom osnovu od tužene nedopušten, u smislu člana 101. Zakona o radnim odnosima kojim je utvrđeno da radnik ostvaruje zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u osnovnoj organizaciji, što je, prema mišljenju suda, uvjet da bi radnik mogao tražiti i zaštitu pred nadležnim sudom, kako proizlazi iz odredbe člana 224. stav 2. Zakona o udruženom radu koji je tada bio na snazi. Drugostepeni sud u svemu je prihvatio pravni stav prvostepenog suda, smatrajući da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio apelantov zahtjev, niti je počinio bitne povrede postupka s obzirom na to da je pred nadležnim organom tužene utvrđeno da se radi o korisnom prijedlogu, a ne inovaciji, pa se sva druga prava koja apelant traži određuju prema navedenom utvrđenju.

11. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi da je i drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i da drugostepena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji protivrječnost razloga osporene presude i dokaza u spisima predmeta, što bi predstavljalo bitnu povredu iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza, te da su u pogledu odlučnih činjenica dati valjani razlozi i da drugostepena presuda nema nedostatke na koje ukazuje revizija.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su ga svojim odlukama lišili imovine, jer nije uspio ostvariti realnu i pravičnu naknadu na osnovu dobiti – ušteda, koja je utjecala na povećanje dohotka tužene, zbog toga što su pogrešno ocijenili suštinu inovacije. Apelant ističe da su sudovi prekršili odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim je zagarantirano pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku, jer je postupak trajao 15 godina, te da su na taj način povrijedili i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu udovoljili njegovom tužbenom zahtjevu da mu se utvrdi pravo na adekvatnu naknadu koja mu pripada po osnovu inovacije. Apelant navodi da su sudovi prekršili i odredbe člana 17. Evropske konvencije, jer su mu svojim odlukama onemogućili da ostvari pravo na isplatu pripadajuće naknade po osnovu inovacije i na taj način povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da je u osporavanoj odluci primijenio relevantne zakonske odredbe na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, omogućivši svim stranama pristup sudu i pravično suđenje. Vrhovni sud, također, smatra da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu zajamčeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da je u svemu prihvatio pravni stav prvostepenog suda, koji je pravilno utvrdio da se radi o korisnom prijedlogu, a ne inovaciji, te da su i sva druga prava koja apelant ističe saglasna tom utvrđenju.

15. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 17. Evropske konvencije.

16. Osnovni sud, dalje, navodi da je članom 1. Pravilnika o inovacijama i tehničkom unapređenju tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrđeno da se Pravilnikom uređuju osnove i mjerila za stimuliranje doprinosa u ostvarivanju dohotka po osnovu inventivnog rada. Zatim, navodi da su Pravilnikom utvrđene vrste pronalazaka, koji se dijele na patente, tehnička unapređenja, korisne prijedloge i korisne ideje, te da je apelant učestvovao u stvaranju korisnog prijedloga koji su prihvatili organi upravljanja tužene, o čemu je dato obrazloženje i u presudama koje se apelacijom osporavaju.

Osnovni sud, također, ističe da je pri ocjeni zakonitosti odluke tužene, koja se odnosi na visinu naknade za apelanta kao učesnika u izradi korisnog prijedloga, sud imao u vidu odluke o prihvatanju korisnog prijedloga od tužene da nije moguće računanje ušteda, što smatra logičnim jer se pri utvrđivanju uštede za određeno tehničko unapređenje ili korisni prijedlog moraju imati na umu subjektivni i objektivni faktori koji utječu na stvaranje određenog dohotka poslodavca, počevši od ekonomskih uvjeta, kvaliteta proizvoda, te da pri tome ne treba isključiti ni dizajn cigarete za koji apelant traži naknadu.

17. Osnovni sud smatra da nema ni povrede člana 17. Evropske konvencije, jer ne postoje bilo kakva ograničavanja prava i sloboda koja su navedena u Evropskoj konvenciji na apelantovu štetu. Osnovni sud, također, navodi da je nakon ukidanja Suda udruženog rada, 1992. godine, predmet preuzeo na rješavanje redovni sud, te da je okončan u relativno razumnom roku.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o radnim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 4/84 – Prečišćeni tekst, koji se primjenjivao u konkretnom slučaju) «Član 82.

Radnici u osnovnoj organizaciji samoupravnim općim aktom razrađuju osnove i mjerila po kojima će utvrđivati visinu posebne naknade koja pripada radniku za rezultat njegovog stvaralačkog rada i doprinosa koji je tim radom dao povećanju dohotka osnovne organizacije. Posebna naknada iz prethodnog stava isplaćuje se u jednokratnom iznosu ako samoupravnim općim aktom za pojedine slučajeve nije drukčije određeno.

Član 101.

Radnik ostvaruje zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u osnovnoj organizaciji na način i po postupku utvrđenom samoupravnim općim aktom u skladu sa zakonom.»

19. Zakon o zaštiti pronalazaka i tehničkog unapređenja i znakova razlikovanja («Službeni list SFRJ» br. 34/81, 3/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 159.

Tehničkim unapređenjem koje se štiti pod uvjetima i na način uređenim samoupravnim općim aktom, odnosno drugim općim aktom smatra se svaka racionalizacija rada koja nastaje primjenom poznatih tehničkih sredstava tehnoloških postupaka u svim fazama procesa rada, kojom se postiže: povećanje dohotka organizacije udruženog rada, povećanje proizvodnosti rada, poboljšanje kvaliteta proizvoda, ušteda materijala, ušteda energije, bolje iskorištavanje mašina ili instalacija, poboljšanje tehničke kontrole proizvoda, poboljšanje zaštite na radu ili poboljšanje zaštite i unapređivanje čovjekove sredine.

Tehničkim unapređenjem smatra se i rješenje tehničkog problema kome nije priznata zaštita patentom, ili ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.

Tehničkim unapređenjem, u smislu stava 1. ovog člana, ne smatra se rutinsko primjenjivanje poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka u procesu rada.»

20. Pravilnik o inovacijama i tehničkim unapređenjima ODP «Fabrika duvana» Banja Luka (usvojen na sjednici Radničkog savjeta 31. decembra 1985. godine, izmijenjen i dopunjen 1. marta 1986. godine) «Član 19. stav 2.

Po pravilu, kod korisnih prijedloga ne može se egzaktno utvrditi finansijski efekt, već se do toga dolazi procjenom.

Član 54.

Autoru i saradnicima unapređenja pripada posebna naknada zavisno od doprinosa unapređenja povećanju dohotka ili smanjenju troškova, odnosno gubitka u Radnoj organizaciji za vrijeme primjenjivanja, odnosno za:

1.pronalazak 7 godina;

2.tehničko unapređenje 5 godina, 3.koristan prijedlog 3 godine.

Član 68. stav 2.

4. Naknada se može utvrditi i u jednokratnom iznosu, ukoliko je to u obostranom interesu, o čemu cijeni Komisija za inovacije.»

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

25. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje došlo zbog toga što, za razliku od drugih slučajeva, nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu kojim bi mu se utvrdilo pravo na adekvatnu naknadu koja mu pripada po osnovu inovacije, koja je utjecala na povećanje dohotka tužene.

26. Međutim, osim ovih paušalnih navoda, apelant nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava.

27. U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelaciju u dijelu tvrdnje o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije proglasio nedopustivom i odbacio je kao očigledno (prima facie) neosnovanu.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-280/03 od 4. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, izuzev u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

k) Pravo na imovinu;“

a) Pravo na pravično suđenje Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

32. U konkretnom slučaju predmet spora je apelantovo pravo iz radnog odnosa po osnovu inventivnog rada kod poslodavca, odnosno njegovog prava industrijskog vlasništva. Dakle, predmetna apelacija se tiče „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud, u vezi sa apelantovim navodima, ispitat će da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant osporava presude redovnih sudova, jer smatra da su sudovi pogrešno ocijenili suštinu njegovog prava industrijskog vlasništva i pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega mu je uskraćeno pravo na realnu i pravičnu naknadu koja mu pripada po osnovu prava industrijskog vlasništva.

34. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je odredbama čl. 56. i 68. Pravilnika tužene predviđena mogućnost isplate naknade – nagrade u jednokratnom iznosu, pa s obzirom na to da je sa zaključkom Komisije apelant bio upoznat i žalbom nije osporavao način nagrađivanja učesnika u realizaciji programa cigarete «Port», Osnovni sud smatra da je apelantov zahtjev za isplatu naknade po osnovu ušteda tužene nedopušten u smislu člana 101. Zakona o radnim odnosima. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Radnički savjet tužene odlukom od 2. decembra 1989. godine nagradio sve učesnike u realizaciji programa cigarete «Port» tako što je isplatio novčana sredstva u jednokratnom iznosu. Osnovni sud je, također, naveo da nije utvrdio da apelantu pripada nagrada u procentu u odnosu na visinu nagrade isplaćene Draganu Čaviću zbog čega je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

35. Okružni sud je prihvatio činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, jer je, također, ocijenio da apelant može ostvarivati pravo na naknadu na osnovu korisnog prijedloga, kako je to i utvrdio nadležni organ tužene.

36. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu utvrdili bitne činjenice, te da su izveli pogrešan zaključak o osnovanosti njegovog zahtjeva na temelju tih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

37. Ustavni sud uočava da u postupku pred Osnovnim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost da iznese dokaznu građu. U sudskom postupku su učestvovali apelant i apelantov opunomoćenik, te zastupnik pravnog lica. U dokaznom postupku Osnovni sud je izvršio uvid u Pravilnik tužene, odluke Radničkog savjeta tužene broj 12327 od 2. decembra 1989. godine i broj 2485 od 1. marta 1990. godine, potvrdu o prijemu prijedloga inovacije, zaključak Komisije od 3. oktobra 1989. godine, zaključak Radničkog savjeta broj 10032 od 6. oktobra 1989. godine, saslušao svjedoke i apelanta u svojstvu parnične stranke. Osnovni sud je primijenio relevantne pozitivnopravne propise u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Osim toga, apelant nije naveo niti jednu procesnu radnju prilikom donošenja osporene presude za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan preispitivati taj aspekt sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.

38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

40. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na prvi stav u drugoj rečenici člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojem niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima previđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

41. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog pojedinca na «njegovu» imovinu, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantira stjecanje imovine u budućnosti.

42. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je lišen prava na imovinu, jer nije uspio ostvariti realnu i pravičnu naknadu na osnovu dobiti – ušteda koja je utjecala na povećanje dohotka tužene s obzirom na to da su nadležni organi tužene i sudovi odbili njegov zahtjev da mu se prizna to pravo po osnovu inovacije.

43. Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi i Vrhovni sud, kao redovni sudovi, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu utvrdili da apelant nije ispunio uvjete propisane Zakonom da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu da mu se prizna pravo na naknadu na koju bi imao pravo da je odlukom nadležnog organa tužene apelantov inventivni rad priznat kao tehničko unapređenje, a ne koristan prijedlog. Također su utvrdili da je apelantu isplaćena naknada u skladu sa Pravilnikom tužene, koja mu pripada kao učesniku u radu koji ima karakter korisnog prijedloga. Dakle, nesporno je da je u pitanju apelantovo očekivanje da će ostvariti naknadu po osnovu inventivnog rada – tehničkog unapređenja za koji je utvrđeno da nije okarakteriziran kao oblik inovacije. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je odlukama nižestepenih sudova, koje je potvrdio i Vrhovni sud, apelant lišen prava na imovinu.

44. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

46. Apelant smatra da žalbeni postupak pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir povodom žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).

Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine

48. U konkretnom slučaju postupak je započeo 27. marta 1990. godine, kada je apelant Sudu udruženog rada u Banjoj Luci podnio prijedlog za zaštitu prava po osnovu inventivne djelatnosti. Međutim, period koji se ubraja u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je završen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-280/03 od 4. marta 2005. godine. Dakle, konstatira se da je postupak trajao ukupno 14 godina, 11 mjeseci i sedam dana, od toga devet godina, tri mjeseca i 24 dana se ubrajaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.

49. Prema stanju u spisu, u periodu od 14. decembra 1995. godine do 21. januara 1997. godine nema evidencije da je Osnovni sud vodio aktivnosti u vezi sa konkretnim slučajem.

50. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud podsjeća da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda, s druge strane, kao i značaj koji za apelanta ima pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta

51. Složenost postupka mora se razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode predmeta.

52. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen povodom apelantove tužbe radi zaštite apelantovog prava po osnovu inovatorske djelatnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na pravnu prirodu predmeta, ovaj spor se ne može okarakterizirati kao naročito složen, pa su redovni sudovi, u odnosu na složenost predmeta, mogli početi rješavati ovaj predmet bez daljnjeg odgađanja.

Ponašanje podnosioca apelacije

53. Ustavni sud podsjeća da saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati apelantovo ponašanje u predmetnom postupku. U periodu koji ispituje Ustavni sud od 17 zakazanih ročišta apelant neposredno nije pristupio jednom ročištu, a apelantov opunomoćenik je bio prisutan na svih 17 ročišta. Prema rješenju Osnovnog suda od 21. januara 1997. godine, apelant je dostavio urednu punomoć za zastupanje i precizirao tužbeni zahtjev, te ga dostavio opunomoćeniku tužene. Na prijedlog apelantovog opunomoćenika Osnovni sud je jednom odgodio ročište, zbog odlučivanja o eventualnom provođenju nadvještačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u ovom parničnom postupku postupao prema zahtjevima redovnog suda i svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka.

Ponašanje sudova

54. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. marta 1990. godine podnio Osnovnom sudu udruženog rada u Banjoj Luci prijedlog za zaštitu prava po osnovu inventivne djelatnosti. Nakon ukidanja sudova udruženog rada, 1992. godine, predmet je preuzeo u nadležnost Osnovni sud. Prema stanju u spisu, evidentno je da je Osnovni sud predmet uzeo u rad 1997. godine. U periodu od 14. decembra 1995. godine do 21. januara 1997. godine nema dokaza u spisu da su vođene bilo kakve aktivnosti pred Osnovnim sudom u ovom postupku. Dalje, prvo ročište u ovom predmetu pred Osnovnim sudom je zakazano 21. januara 1997. godine, a presuda je donesena 28. novembra 2000. godine. U navedenom periodu pred Osnovnim sudom je održano 17 ročišta, od toga je sedam puta odgođeno ročište, i to, uglavnom, zbog nedolaska opunomoćenika tužene, neodazivanja svjedoka na poziv suda, te jedanput na zahtjev apelantovog opunomoćenika. Ustavni sud zapaža da je opunomoćenik tužene predlagao da se spor riješi vansudskom nagodbom, čemu se nije protivio apelantov opunomoćenik (zapisnik Osnovnog suda od 15. marta 1999. godine). Međutim, između apelanta i tužene nije postignuta vansudska nagodba, kako je konstatirano u zapisniku Osnovnog suda od 31. marta 1999. godine. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta zakazivanja prvog ročišta do donošenja presude trajao tri godine, 10 mjeseci i sedam dana. Žalbeni postupak pred Okružnim sudom je trajao dvije godine i 10 dana, a postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom je trajao jednu godinu, 10 mjeseci i 18 dana.

55. Ustavni sud smatra da u postupku pred Osnovnim sudom, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Osnovni sud morao raspraviti u konkretnom slučaju, kao i objektivne i subjektivne okolnosti za vrijeme i nakon rata, te neposredne ratne opasnosti koje su se desile u tom periodu (reforma pravosudnog sistema, promjena nadležnosti, veliki broj zaostalih i novopristiglih predmeta u radu) nisu prekršeni zahtjevi razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da ni Okružni ni Vrhovni sud nisu značajnije doprinijeli dužini perioda u vezi sa odlučivanjem o apelantovom tužbenom zahtjevu.

56. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno uzevši u obzir kriterije od kojih polazi Ustavni sud prilikom ocjenjivanja razumnosti trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne ukazuju da je postupak u ovom predmetu prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

57. U okviru zaključaka Ustavnog suda u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da apelantove žalbene navode, zbog navodnih povreda člana 17. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati.

VIII. Zaključak

58. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II.3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelant pred sudovima pokušava promijeniti vrstu inventivnog rada okarakteriziranog kao «koristan prijedlog» u «tehničko unapređenje», a da se prethodno, kao uvjet za zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa po osnovu prava industrijskog vlasništva pred sudom, nije žalio tuženoj na odluku njenog nadležnog organa kojom je njegov inventivni rad okarakteriziran kao «koristan prijedlog», a ne kao «tehničko unapređenje». Također, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II.3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant tvrdi da je lišen imovine, podrazumijevajući pod imovinom samo očekivanje da će steći buduću imovinu za inventivni rad kao pravo industrijskog vlasništva, a ne postojeću imovinu, kao konstituirano relevantno imovinsko pravo.

59. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/05 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio