Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/05 («Marinković Commerc» d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1153/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP 1153/05, rješavajući apelaciju «Marinković-Commerc» d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Marinković Commerc”d.o.o. Banja Luka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-572/02 od 10. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Marinković Commerc» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Mojević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 9. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-572/02 od 10. decembra 2004. godine.
2. Apelant je, 23. maja 2000. godine, protiv Republike Srpske Ministarstva finansija - Finansijske policije Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) podnio tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Iz činjeničnih navoda tužbe proizilazi da je od apelanta u toku 1997. godine neosnovano naplaćen iznos od 479.980,15 dinara na ime poreza na promet, da je rješenjem direktora Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.15-334/00 od 7. aprila 2000. godine, apelantu odobreno da umanji akontaciju poreza na promet u iznosu, koji po pripadnosti prihoda pripada Republici Srpskoj, od 128.045,26 KM i u iznosu koji po pripadnosti pripada Gradu Banja Luka od 22.729,21 KM, ili da navedena novčana potraživanja uračuna u izvršenje dospjelih obaveza na osnovu poreza na promet, odnosno da ih ugovorom prenese na treće lice, što je apelant koristio i cesijom izvršio prijenos od 127.716,62 KM na preduzeće «Vitaminku» Banja Luka.
3. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-209/00 od 12. marta 2001. godine, obavezana je prvotužena da apelantu isplati iznos od 149.433,61 KM, a drugotuženi iznos od 64.042,98 KM na ime naknade štete po osnovu neosnovanog obogaćenja, sa procesnom kamatom u visini zakonske zatezne kamate počev od 12. marta 2001. godine do isplate. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. Prvotužena i drugotuženi su obavezani da apelantu naknade solidarno troškove parničnog postupka u iznosu od 4.550,00 KM, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-
150/01 od 13. augusta 2002. godine, odbijena je žalba prvotužene i drugotuženog i prvostepena presuda potvrđena. Protiv presude Okružnog suda, broj Pž-150/01 od 13. augusta 2002. godine, prvotužena i drugotuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-572/02 od 10. decembra 2004. godine, revizija prvotužene i drugotuženog je uvažena, presuda Okružnog suda, broj Pž-150/01 od 13. augusta 2002. godine, i presuda Osnovnog suda, broj Ps-209/00 od 12. marta 2001. godine, su ukinute i tužba apelanta odbačena.
6. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant zahtijevao u osnovi plaćanje naknade štete u visini stope zatezne kamate za korištenje njegovog novca. Po ocjeni Vrhovnog suda apelant je u suštini tražio plaćanje zatezne kamate koja je akcesorno povezana sa glavnom novčanom tražbinom, za koju je ustanovljena nadležnost poreskog organa. Vrhovni sud je istakao da je za odlučivanje o glavnom dugu utvrđena nadležnost organa uprave odnosno poreskog organa, te da se samo u postupku pred tim organom može eventualno ostvariti pravo na plaćanje zatezne kamate, na iznos glavnog duga. Vrhovni sud je naveo da kada bi i bilo moguće iznos obračunate kamate preimenovati u naknadu štete, odnosno u neosnovano obogaćenje, i zahtijevati je kao naknadu štete, takav tužbeni zahtjev bi morao biti odbijen, jer takav vid štete po odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a ni po drugim odredbama materijalnog prava nije predviđen.
7. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant je zahtijevao da mu prvotužena isplati iznos od 149.433,61 KM, a drugotuženi iznos od 64.042,98 KM na ime naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja sa procesnom kamatom u visini zakonske zatezne kamate počev od 12. marta 2001. godine, kao dana presuđenja pa sve do isplate, te da mu naknade solidarno troškove spora u iznosu od 4.550,00 KM. Prvostepeni i drugostepeni sud su udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, a Vrhovni sud je rješenjem uvažio reviziju prvotužene i drugotuženog i presudu Okružnog i Osnovnog suda ukinuo i tužbu odbacio, nakon što je utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.
11. Ustavni sud nalazi da je apelant svoje pravo o zahtjevu za povrat novčanih sredstava po osnovu uplaćenog poreza na promet ostvario u upravnom postupku okončanom rješenjem direktora Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.15-334/00 od 7. aprila 2000. godine, tako da je apelantu vraćen iznos naplaćen po osnovu poreza na promet, koji nije bio dužan da plati sa svim pripadajućim kamatama, primjenom odredaba člana 67. stav 3. i stav 4. Zakona o akcizama i porezu na promet.
12. Odredbama člana 67. st. 3. i 4. Zakona o akcizama i porezu na promet, između ostalog, predviđeno je da poreski obveznik od koga je naplaćen porez na promet, a koji nije bio dužan da plati, ima pravo zahtijevati povraćaj plaćenog poreza na promet, kamate, troškove naplate i novčane kazne, te da poreski obveznik podnosi zahtjev za povraćaj pogrešno ili više uplaćenog poreza na promet poreskom organu gdje se vodi kao poreski obveznik.
13. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant u suštini tražio plaćanje zatezne kamate koja je akcesorno povezana sa glavnom novčanom tražbinom, za koju je relevantnim odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet ustanovljena nadležnost organa uprave, odnosno poreskog organa. Vrhovni sud je pozivajući se na član 67. stav 4. Zakona o akcizama i porezu na promet utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga je uvažio reviziju prvotužene i drugotuženog, ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i tužbu odbacio, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
14. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
15. Na osnovu navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, koji je odlučivao o reviziji prvotužene i drugotuženog izjavljenoj na rješenje Okružnog suda, pravilno postupao i primijenio relevantne odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić