Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1394/05 (P. N.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1394/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Hatidža Hadžiosmanović i Miodrag Simović, sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1394/05, rješavajući apelaciju Petre Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petre Nikolić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-93/05 od 6. maja 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-335/04-1 od 17. januara 2005. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petra Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koju zastupa Risto Kojić, advokat iz Beograda, podnijela je, 28. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-93/05 od 6. maja 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-335/04-1 od 17. januara 2005. godine.

2. Apelantica je živjela u braku koji je razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-

65/03-II, a zajedničko dijete iz tog braka, mldb Slavica Jovanović, rođena 16. maja 1994. godine, povjerena je apelantici na odgoj, čuvanje i vaspitanje.

3. Početkom 2004. godine apelantica je nadležnom organu unutrašnjih poslova Brčko Distrikta podnijela zahtjev za izdavanje putne isprave za mldb. kćerku, radi čestih odlazaka u inostranstvo zbog liječenja djeteta. U upravnom postupku koji je vođen u vezi izdavanja putne isprave, bivši muž apelantice je uskratio saglasnost za izdavanje putne isprave njihovom zajedničkom djetetu. U toku posredovanja pred Centrom za socijalni rad, bivši muž apelantice nije dao svoju saglasnost da mldb. Slavica dobije putnu ispravu iz razloga «što je dječija majka sklona prostituciji, te se boji da će posjedovanjem putne isprave dijete zloupotrebiti».

4. Nakon toga, apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv bivšeg muža (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražila da joj tuženi, na ime naknade štete zbog klevete i na ime naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova, isplati ukupno 20.000 KM.

5. Osnovni sud je presudom, broj P-335/04-1 od 17. januara 2005. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice sa obrazloženjem da je tuženi klevetničku izjavu dao u toku upravnog postupka, koji je pokrenut po Zakonu o putnim ispravama BiH, a da je odredbom člana 7 stav 1 tačka b Zakona o kleveti Brčko Distrikta propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka.

6. Uvažavajući sve ove razloge prvostepenog suda, Apelacioni sud je presudom, broj Gž-93/05 od 6. maja 2005. godine, žalbu apelanta u pogledu glavne stvari odbio, a prvostepenu presudu potvrdio, obavezujući apelanticu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM.

7. Apelantica smatra da je izjavom tuženog njoj nanesena uvreda i povređeno njeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, pa zbog toga osporene presude treba ukinuti i predmet vratiti Osnovnom sudu na ponovni postupak.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Da bi se moglo uzeti da je povređeno pravo apelantice da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije postupak koji vrijeđa to pravo mora da bude realan, da je određenog intenziteta i da traje određeni vremenski period. Same izgovorene riječi, i ako se uzmu da su uvreda, ne ispunjavaju sve ove navedene uslove. Naime, riječima izgovorenim od strane tuženog nedostaju dva osnovna preduslova koja mora posjedovati određeno postupanjeda bi se ono smatralo povredom navedenog prava, a to su određeni intenzitet i da traje određeni vremenski period (vidi presudu Evropskog suda, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989, Serija A, broj 161, stav 100). Usled tih nedostataka ne može se konstituisati povreda ustavnih prava na koje se apelantica povodom date izjave tuženog poziva.

11. Kao što je ranije navedeno, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Apelantica nije ponudila nikakve dokaze niti iz činjenica predmeta proizilazi da postoji njen opravdan zahtjev odnosno da se, konkretnim predmetom, mogu opravdati tvrdnje da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava niti proizilazi da apelantica snosi posljedice kršenja ustavnih prava.

12. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtjeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da osoba mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, između ostalih, i održavanje autoriteta i nepristrasnosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi bilo koja vrijednost zaštićena stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i ukazati na koji način je to ometanje doprinjelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti «ugleda ili prava drugih».

13. Ovo tumačenje mora biti razmotreno od strane Ustavnog suda i utvrđeno da li je ustavno pravo apelantice na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. Obzirom da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobodi izražavanja da bi se između ostalog zaštitio moral i ugled drugih pojedinaca, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama apelantici nije uskraćeno pravo na slobodu izražavanja, nego je tuženom dozvoljena ta sloboda i to, kako navodi apelantica, neosnovano i na njenu štetu. S obzirom na to, u konkretnom slučaju apelantica je, eventualno, mogla pobijati osporene odluke tvrdeći da je tuženom dozvoljeno pravo na slobodu izražavanja mimo ograničenja iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije, ali ne i da je njima povrijeđeno njeno pravo na slobodu izražavanja. Dakle, osporenim odlukama se apelantici ni na koji način ne uskraćuje sloboda izražavanja, te joj to pravo nije ni moglo biti prekršeno.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1394/05 (P. N.) | Sudska praksa | Aktio