Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/05 (S. V.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1405/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1405/05, rješavajući apelaciju Strahinje Vujičića, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Strahinje Vujičića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-320/04 od 7. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Strahinja Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je, 29. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-320/04 od 7. aprila 2005. godine.
2. Krećući se svojim vozilom na dionici puta od Foče do Gackog, 6. oktobra 1990. godine, apelant je doživio saobraćajnu nezgodu naletivši na veću količinu odronjenog kamena usled čega se vozilo prevrnulo, izazvavši znatniju štetu na vozilu. Smatrajući da štetu na automobilu treba da snosi preduzeće «Putevi BiH» sa sjedištem u Trebinju, odnosno Osnovno državno preduzeće «Hercegovinaput» (u daljnjem tekstu: tuženi), apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete na vozilu.
3. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-16/91 od 30. oktobra 1996. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-38/97 od 30. decembra 1997. godine, usvojen je tužbeni zahtjev kojom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 3.890,10 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 1996. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je tuženi obavezan da na ime parničnih troškova isplati iznos od 2.944,79 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 1996. godine, kao danom presuđenja pa do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Na osnovu navedene pravosnažne presude, Osnovni sud je rješenjem, broj I-23/98 od 4. juna 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-70/98 od 29. februara 2000. godine, odredio prinudno izvršenje na dosuđenom novčanom iznosu na ime pričinjene štete, parničnih troškova i takse za troškove izvršenja.
5. Međutim, Vrhovni sud Republike Srpske je presudom, broj Rev-144/98 od 14. aprila 1999. godine, uvažio reviziju tužene, obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
6. Smatrajući da je presuđeni dug nezakonito i nepravilno utvrđen i isplaćen, tuženi je pokrenuo parnični postupak radi povrata uplaćenih sredstava, pa je Osnovni sud presudom, broj P-662/2001 od 9. marta 2002. godine, obavezao apelanta da naknadi štetu odnosno vrati uplaćeni novčani iznos.
7. Okružni sud je presudom, broj Gž-245/03 od 29. augusta 2003. godine, žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da ga je obavezao da tužiocu ODP «Hercegovina –putevi» isplati iznos od 2.280,33 KM na ime neosnovanog obogaćenja i da mu, shodno tome, naknadi taj iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. maja 2000. godine, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
8. Smatrajući da je za nastalu štetu odgovorna Republička direkcija za puteve Republike Srpske, apelant je protiv iste pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, pa je Osnovni sud presudom, broj P-299/02 od 23. februara 2004. godine, obavezao Republičku direkciju za puteve da naknadi apelantu štetu u iznosu od 2.280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. maja 2000. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, te parnične troškove u iznosu od 2.059,12 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. Presudom Okružnog suda, broj Gž-320/04 od 7. aprila 2005. godine, žalba Republičke direkcije za puteve je uvažena, pobijana prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
10. Okružni sud je utvrdio da je od dana nastanka štete, 6. oktobra 1990. godine, pa do dana podnošenja tužbe, 30. maja 2000. godine, protiv tužene Republičke direkcije za puteve RS protekao objektivni zakonski rok od 5 godina, utvrđen stavom 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelantovo potraživanje zastarjelo. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da činjenica da je apelant podnio tužbu po istom osnovu i za isti štetni događaj, ali protiv drugog tuženog (ODP «Hercegovinaput»), ne može dovesti do prekida zastarjelosti u smislu odredbe člana
388. Zakona o obligacionim odnosima koja propisuje da se zastarjevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja ili ostvarivanja potraživanja zato što ova odredba ima u vidu upravo dužnika koji je tužen, a ne nekog drugog dužnika.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vide u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno da je za njegovo potraživanje po osnovu naknade štete nastupila zastara, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant navodi da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Pored toga što, dakle, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u pitanje opravdanosti primjene instituta zastare potraživanja, jer je to u nadležnosti redovnih sudova, Ustavni sud naglašava i to da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
15. Pored ovoga prigovora da je u konkretnom slučaju pogrešeno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Okružni sud je u osporenoj presudi dao detaljna obrazloženja svoje odluke. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno ili arbitrarno postupanje sudova. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Europske konvencije.
16. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlažu, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
17. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, i kod navodne povrede ovoga ustavnog prava sporno pitanje da li apelantovo potraživanje na ime naknade pričinjene štete, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
19. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je tužbeni zahtjeva apelanata zastario, budući da je taj dio potraživanja dospio u oktobru 1990. godine, a tužba za naknadu štete je podnesena tek 30. maja 2000. godine, dakle 10 godina od momenta nastanke štete, pa je dakle ispunjen uvjet zastarjelosti predviđen stavom 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić