Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/05 (P. V.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici ,Hatidža Hadžiosmanović i Miodrag Simović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1237/05, rješavajući apelaciju Petra Vujanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 15, i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Vujanovića, podnesena radi neusklađenosti uslova izdržavanja kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu u Foči sa standardima iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Vujanovića podnesena protiv presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-125/01 od 5. februara 2002. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lješljana, opština Novi Grad, sada na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu u Foči, podnio je, 31. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-125/01 od 5. februara 2002. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog neusklađenosti uslova izdržavanja kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu u Foči sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine o zabrani povrede prava da ne bude podvrgnut torturi, mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-125/01 od 5. februara 2002. godine.

2. Apelant navodi da su uslovi boravka i izdržavanja kazne u KPZ Foča nehumani i degradirajući, dostavljajući o tome Ustavnom sudu opširne opise o fizičkim, sanitarnim, higijenskim, medicinskim i drugim nedostacima zatvorskih uslova u KPZ Foča. U apelaciji se tako navodi da ne postoji kupatilo u kolektivu, da je robi koja se prodaje u kantini izišao rok trajanja čime može da se ugrozi zdravlje osuđenika, nadalje da je hrana slabog kvaliteta i nije podvrgnuta kontroli, navodi se čak da se upotrebljava meso od životinja za koje se sumnja da su bolesne, da na ulazu u trpezariju nije riješeno pitanje odvoda vode tako da ona curi na zatvorenike, da nije riješeno pitanje grijanja, da je osvjetljenje takođe slabo, da su higijenski uslovi u toaletu jako loši, da se u kuhinjskom dijelu zatvorskih prostorija često vide mačke i druge životinje čime je moguće trovanje, da ležaji u spavaonicama nisu adekvatni, da medicinska zaštita takođe nije odgovarajuća jer se, prema navodima apelacije, doktorima onemogućava rad, čak su prisutne i tuče zatvorenika od strane zatvorskih vlasti, da je mogućnost komunikacije i slanja i prijema pošte otežana. Pored toga, apelant navodi da zatvorenici nemaju kompletnu zatvorsku odjeću i obuću, da nemaju mogućnosti dopusta i puštanja na vikend, da mu je plaća za godišnji odmor zakinuta, da su higijenski, prehrambeni i uopšte zatvorski uslovi općenito jako slabi, da se u krugu zatvora nalaze uginule životinje koje niko ne uklanja, da nije riješeno pitanje kanalizacije odnosno odvoda vode od štale do rijeke, da ne postoji veš mašina za pranje radne odjeće niti higijenskih sredstava (deterdžent, sapun) za pranje, da su sobe u zavodu pretrpane zatvorenicima, da ne postoje prostorije za dnevni boravak i za nepušače, da sobe nisu okrečene i dezinfikovane, da je radni prostor na ekonomiji nesređen i neuređen itd. Zbog svih navedenih propusta koje apelant iznosi on smatra da je došlo do povrede prava da ne bude podvrgnut torturi, mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

3. Apelant navodi i da osporava presudu Osnovnog suda, broj K-125/01 od 5. februara 2002. godine, te da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i, konačno, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (6)radi se o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova da se ponovo odlučuje (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

5. Nadalje, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. U skladu sa tač. 5-8. člana 124. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik RS broj 64/01 i 24/04), osuđeni ima pravo pritužbe u diskreciji rukovodiocu ustanove zbog povrede svojih prava ili zbog drugih nepravilnosti koje su mu u ustanovi učinjene. Pritužbe se moraju rješavati bez odlaganja. Ako osuđeni nije dobio odgovor na podnijetu pritužbu u roku od petnaest dana ili nije zadovoljan donesenom odlukom ima pravo da podnese pisanu predstavku Ministarstvu pravde. Osuđeni, osim toga, ima pravo da se žali na povredu svojih prava i na nepravilnosti u ustanovi službenom licu Ministarstva pravde koje vrši inspekciju u ustanovi i bez prisustva radnika ustanove. U konkretnom slučaju, apelant nije dostavio ikakav dokaz da se žalio odnosno podnosio pritužbu na povredu svojih prava koja su navedena u tački 3 ove odluke rukovodicu KPZ Foča i Ministarstvu pravde, pa za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

7. Apelant navodi i da osporava presudu Osnovnog suda, broj K-125/01 od 5. februara 2002. godine, te da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i, konačno, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se apelant žalio na prvostepenu presudu kojom je osuđen na 6 godina i 6 mjeseci zatvora, a nakon donošenja odluke po žalbi podnio je i apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je o navedenoj apelaciji donio odluku, broj AP-438/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojom je odbacio apelaciju kao nedopustivu zbog toga što je podnesena neblagovremeno. Dakle, apelant je, u ovom dijelu, podnio apelaciju protiv presude o kojoj je Ustavni sud već odlučivao, a apelant ne ističe nove navode niti nudi nove dokaze iz kojih proizilazi da ima osnova da se ponovo odlučuje o istom predmetu.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 6. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ako se radi se o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova da se ponovo odlučuje odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/05 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio