Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/05 (R. B.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1048/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006.godine, u predmetu broj AP-1048/05, rješavajući apelaciju Rajka Bojata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Bojata, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj U-1/05 od 4. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Bojat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je, 14. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-1/05 od 4. aprila 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. maja 2005. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PiO), broj 1070826200 od 15. juna 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju, počev od 10. novembra 2003. godine, u iznosu od 526,45 KM mjesečno.

3. Rješenjem Fonda PiO, broj: 1070826200 od 16. juna 2004. godine, apelantu prestaje pravo na isplatu starosne penzije od 19. decembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da je prema rješenju Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Advokatska komora RS), broj 01-25/03 od 22. decembra 2003. godine, utvrđeno da apelant obavlja advokatsku djelatnost od 20. decembra 2003. godine, i da mu pravo na isplatu penzije prestaje 19. decembra 2003. godine, u smislu člana 142 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PiO)

4. Odlučujuči o žalbi apelanta, Fond PiO-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PiO u drugom stepenu je rješenjem, broj1070826200 od 3. septembra 2004. godine, žalbu odbio. U obrazloženju odluke navodi da je po ličnom zahtjevu apelanta Advokatska komora RS donijela rješenje, broj 01-25/03 od 22. decembra 2003. godine, kojim je apelant upisan u imenik Advokatske komore RS Srpske i da je počeo obavljati dozvoljenu advokatsku djelatnost od 20. decembra 2003. godine. Dalje ističe da shodno odredbi člana 142 Zakona o PiO, korisniku penzije koji stupi u radni odnos, odnosno koji počne obavljati samostalnu djelatnost po osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Republike ili u drugoj državi, prekida se isplata penzije sa danom stupanja u radni odnos, odnosno danom početka obavljanja djelatnosti po osnovu koje postoji obaveza osiguranja.

5. Apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom protiv rješenja Fonda PiO- Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PiO u drugom stepenu, broj1070826200 od 3. septembra 2004. godine. Okružni sud je presudom, broj U-1/05 od 4. aprila 2005. godine, tužbu odbio.

6. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je organ tuženog pravilno utvrdio da je apelantu prestalo pravo na isplatu starosne penzije sa 19. decembrom 2003. godine, jer je isti na lični zahtjev upisan u imenik advokata Advokatske komore RS i da advokatsku djelatnost obavlja od 20. decembra 2003. godine. Dalje Okružni sud navodi da su neosnovani navodi apelanta da su mu pogrešnom primjenom člana 142 Zakona o PiO ukinuta stečena prava, jer je shodno navedenom članu izričito propisano da korisniku penzije koji stupi u radni odnos, odnosno koji počne da obavlja samostalnu djelatnost na osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Republike ili u drugoj državi, prekida se isplata penzije danom stupanja u radni odnos, odnosno danom početka obavljanja djelatnosti po osnovu koje postoji obaveza osiguranja. Dakle, zaključuje Okružnii sud, apelantu nije ukinuto nikakvo stečeno pravo, već je apelantu danom početka obavljanja advokatske djelatnosti po osnovu koje postoji obaveza osiguranja, prekinuta isplata penzije.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešnim tumačenjem odredbi Zakona o PiO, njemu uskraćeno njegovo stečeno imovinsko pravo, pravo na isplatu penzije, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primjenjeno. Također, apelant navodi da je u pobijanoj odluci navedeno da je on upisom u advokatsku komoru i dobijanjem dozvole za rad zasnovao radni odnos, mada se ne navodi kod koga i sa kim. Apelant smatra da je advokatska komora udruženje konfesije građana, a ne državni organ gdje se zasniva radni odnos.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njiegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što je sud pogrešno protumačio odredbu Zakona o PiO i pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Okružni sud pravilno protumačio odredbu Zakona o PiO, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju, Okružni sud je utvrdio da tužba apelanta nije osnovana. Naime apelantu je 19. decembra 2003. godine, u smisli člana 142 Zakona o PiO prestalo pravo na isplatu starosne penzije, jer je apelant počeo obavljati advokatsku djelatnost 12. decembra 2003. godine. Ustavni sud ne primjećuje da postoji proizvoljnost u primjeni navedenih relevantnih odredbi člana 142 Zakona o PiO u konkretnom slučaju od strane Okružnog suda. Pored toga, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo na proizvoljnost ili nepravičnost u ocjeni dokaza na temelju kojih su utvrđene relevantne činjenice, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/05 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio