Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/05 (F. J.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-949/05, rješavajući apelaciju Fazle Jaganjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fazle Jaganjca, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-436/04 od 21. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Mal-91/03 od 18. avgusta 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fazlo Jaganjac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je, 7. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-436/04 od 21. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-91/03 od 18. avgusta 2004. godine.

2. Apelantu je prestao radni odnos kod Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegvoine (u daljnjem tekstu: tuženi), 30. juna 2002. godine, kada mu je i zaključena radna knjižica i kada je stekao zakonske uslove po osnovu radnog staža za priznavanje prava na starosnu penziju. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu sa prijedlogom da sud obaveže tuženog da mu na ime otpremnine isplati dug u iznosu od 4.2000,00 KM ili da mu po osnovu plaće, za period od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine, isplati iznos od 350,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnoošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Osnovni sud je presudom, broj Mal-91/03 od 18. avgusta 2004. godine, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, kao neosnovanim. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je, u skladu sa ovlaštenjima iz konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčko, od 5. marta 1999. godine, i Aneksa konačne arbitražne odluke od 18. avgusta 1999. godine, Supervizor za Brčko izdao, 19. septembra 2001. godine, Nalog o integrisanoj administraciji u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt BiH) u kojem je utvrdio prava zaposlenih u javnom sektoru u administrativnim tijelima, koja je nasljedio Brčko Distrikt BiH, a koji nisu zaposleni u integrisanoj administraciji nakon provedenog javnog konkursa za radna mjesta. Osnovni sud je zaključio da su na osnovu pomenutog Naloga, 31. oktobra 2001. godine, prestala da postoje sva entitetska administrativna tijela koje je nasljedio Brčko Distrikt BiH i zaposlenici, koji po javnom konkursu nisu zaposleni u integrisanu administraciju, prestali su raditi radi čega su i ostvarili pravo na otpremninu u iznosu od 350,00 KM i plaćene doprinose. Do 31. decembra 2001. godiine, ovu obavezu je trebao snositi Brčko Distrikt BiH, a od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2002. godine, entiteti, prema sporazumu o implementaciji entitetskih obaveza od 24. oktobra 2001. godine. Dalje, Osnovni sud ističe da je nesporno da se apelant kao zaposlenik entitetskog administrativnog tijela, koje je prestalo postojati 31. oktobra 2001. godine, nije zaposlio po javnom konkursu za popunu radnih mjesta u integrisanu administraciju Brčko Distrikta BiH, kao i da je 1. novembra 2001. godine, izgubio status zaposlenika i da do 30. juna 2002. godine nije radio, ali da je primao svaki mjesec iznos od po 350,00 KM na koji iznos su plaćeni i doprinosi, a za koji iznos je Supervizor Nalogom odredio i potvrdio da predstavlja otpremninu.

4. Odllučujući o žalbi apelanta, Apelacioni sud je presudom, broj Gž-436/04 od 21. decembra 2004. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju odluke Apelacioni sud navodi da prvostepeni sud nije počinio, kako to u žalbi navodi apelant, bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer su u obrazloženje prvostepene presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dovoljno su jasni i nisu protivriječni. Dalje, Apelacioni sud ističe da neprovođenje dokaza saslušanjem stranaka, na koje ukazuje apelant u žalbi, ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje koje je zagarantovano članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu :Evropska konvencija), obzirom da su drugi provedeni dokazi predstavljali relevatne činjenice za donošenje odluke.

5. Također, Apelacioni sud navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, koje se ne može ispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, proizilazi da je apelant za period od 31. oktobra 2001. godine, do 30. juna 2002. godine, primio sve što je bilo određeno Nalogom Supervizora za Brčko. Apelacioni sud zaključuje da apelant nije bio zaposlen u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta BiH, da u periodu od 1. novembra 2001. godine, do 30. juna 2002.godine, nije bio zaposlenik tuženog te svoj zahtjev za isplatu plata nije ni mogao zasnovati prema tuženom, niti na odredbama članova 57-61 Zakona o radu Brčko Distrikta BiH, jer navedene odredbe propisuju način utvrđenja plate i naknade plate zaposlenika. Apelacioni sud zaključuje da prvostepeni sud nije pogrešno primjenio materijalni zakon, s obzirom da se član 85 Zakona o radu Brčko Distrikta BiH, na koji se apelant poziva, odnosi na isplatu otpremnine u slučaju da poslodavac radniku otkazuje ugovor o radu bez njegovog pristanka, nakon najmanje 2 godine neprekidnog rada, po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, a ne propisuje otpremninu zbog odlaska u penziju.

6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bose i Hercegovine i člana 1.Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primijene materijalnog prava. Apelant navodi da se u pobijanim odlukama tvrdi da je on za period od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine primao otpremninu, pa kako su za navedeni period uplaćivani i doprinosi smatra da se radi o plaći, a ne o otpremnini. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači pobijane odluke i usvoji jedan od alternativno postavljenih tužbenih zahtjreva ili da ukine pobijane odluke i vrati predmet na ponovni postupak.

7. U odgovoru na apelaciju, Apelacioni sud navodi da je razmatrao žalbu apelanta saglasno odredbama zakona o parničnom postupku koji propisuje da se u sporovima male vrijednosti prvostepena presuda nemože pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je polazeći od već utvrđenog činjeničnog stanja našao da na utvrđeno činjenično stanje nije pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Dalje, ističe da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom pravilnom primjenom materijalnog zakona i da je za sporni period primio sve što je bilo propisano Nalogom Supervizora o integrisanoj administraciji, odnosno Sporazumom o implementaciji od 24. oktobra 2000. godine, kojim su bile određene naknade za sva lica koja se nisu zaposlila u integrisanoj administraciji, dakle i za apelanta, te smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu.

8. Osnovni sud je u odgovoru naveo da ostaje u cjelosti kod obrazloženja pobijane odluke.

9. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant bio u statusu neraspoređenog radnika, a to su bile one osobe koje po raspisanom javnom konkursu nisu zasnovali radni odnos a prema nalogu Supervizoraza Brčko Distrikta BiH od 19. septembra 2001. godine. Neraspoređeni radnici su primali u vidu otpremnine mjesečno po 350,00 KM te su im se uplaćivali i doprinosi od 1. novembra 2001. godine, do 31. decembra 2001. godine, a da su nakon toga entiteti bili dužni da vrše dokvalifikaciju i zapošljavanje. Kako entiteti nisu ispoštovali svoju obavezu, Skupština Brčko Distrikta BiH je svojom odlukom produžila navedene isplate do 30. juna 2002. godine. Tuženi također ističe da je apelant bio penzionisan još 1991. godine, kada je iskoristio pravo na otpremninu, a 1995. godine je primljen u radni odnos u općini Gornji Rahić Brčko. Tuženi smatra da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanta te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava

14. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i napovredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. Apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom tražio isplatu otpremnine u iznosu od 4.000,00 KM ili isplatu plaće u iznosu od 350,00 KM mjesečno za period od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantu kao zaposleniku entitetskog administrativnog tijela , koji se nije zaposlio u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta BiH isplaćena otpremnina na način i u visini kako je to odredio Supervizora za Brčko Distrikt BiH u Nalogu o integrisanoj administraciji u Brčko Distriktu BiH od 19. septembra 1999. godine. Redovni sudovi su također naveli da su Nalozi Supervizora, shodno odredbama iz konačne arbitražne odluke za Brčko od 5. marta 1999. godine, obavezujućeg karaktera.

17. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opradati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k), odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebnoo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k), odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/05 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio