Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2482/05 (Š. F. i dr.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2482/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2482/05, rješavajući apelaciju Šemse Fetahovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Šemse Fetahovića, Ede Hasanbegovića, Avde Koljenovića, Ismete Haračić-Memišević, Munevere Ajanović, Mladena Urlića, Medihe Šahović, Azre Bajramović, Mesuda Bajramovića, Seada Džonlagića, Kenana Kamerića, Faruka Filipovića, Miralema Dautbegovića, Ismeta Hajrića, Gorana Kovačevića, Silvestera Licendera, Samira Hodžića, Alije Bešlije, Habibe Kapetanović, Nermane Sarić, Osmana Sarića, Kemala Hende, Jagoša Dujovića, Muhameda Telalagića, Izeta Mandže, Envera Osmanspahića, Nafije Agović, Nedima Kulića, Mufida Hadžića, Filomene Rakić, Zore Božić, Nade Marušić, Senada Marušića, Naila Marušića, Ismete Delalić, Fatime Kevel, Velida Hadžića, Ajkune Mujić, Ismeta Jašarevića, Željka Grubešića, Refije Buzurović, Mirsada Buzurovića, Adine Buzurović, Mesuda Gušića, Adnana Gušića, Envera Malagića, Mehmeda Brkanića, Mile Plakalovića, Nermine Hadžić, Sabine Hadžić, Safeta Hadžića, Kabaša Krasnićija, Atifa Dževlana, Ante Domazeta, Šemsudina Čengića, Rabije Jordamović, Harisa Jordamovića, Lukše Šoljana, Zlatka Grgića, Dimitrija Trifunovića, Aide Šabanović, Josipa Marlovića i Fahira Bečića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-866/05 od 25. oktobra 2005. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Šemso Fetahović i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Merdžana Škaljić i Sedad Kadić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 6. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-866/05 od 25. oktobra 2005. godine. Apelanti su, također, podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj Rev-866/05 od 25. oktobra 2005. godine u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i apelanti obavezani da Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 297.550,00 KM do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene, kao učesnika u postupku, zatraženo je 13. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 5. januara 2006. godine.

4. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor tužene dostavljen je opunomoćenicima apelanata 10. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 24. novembra 2000. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete. Postupajući po tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj P-1958/00 od 21. marta 2002. godine kojom je, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbio zahtjev tužilaca. Povodom žalbe apelanata izjavljene na Presudu broj P-1958/00, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-756/02 od 27. decembra 2002. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku Općinski sud u Sarajevu je Presudom broj P-248/03-A od 20. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1473/04 od 31. januara 2005. godine, usvojio zahtjev apelanata protiv tužene radi naknade štete u ukupnom iznosu od 2.295.660, 89 KM sa zateznim kamatama na pojedinačno dosuđene iznose apelanata, počevši od 1. septembra 1999. godine do isplate, po stopi predviđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 765.230,99 KM. U tužbi je navedeno da su apelanti štediše SAB banke (u daljnjem tekstu: banka) koja je u periodu od 1996. godine do marta 1998. godine primala njihove depozite-štedne uloge. Istakli su da je, zbog niza propusta u poslovnoj politici menadžmenta i odgovornih organa banke, Finansijska policija 8. marta 1998. godine blokirala rad ove banke, nakon čega je nakratko bila deblokirana da bi u julu 1998. godine nastupila blokada, zbog čega apelanti, kao štediše, nisu mogli povratiti svoje štedne uloge. Potom je uslijedilo uvođenje privremene uprave u banci, a od 1. septembra 1999. godine pokrenut je stečajni postupak nad imovinom banke. Navedeno je da su, nakon blokade računa u banci, odgovorna lica preduzimala neposlovne, pa i nezakonite radnje. S obzirom na to da apelanti ne mogu povratiti svoje štedne uloge sa ugovorenim kamatama, time je za njih nastupila šteta, a prema podacima koje je izdala odgovarajuća služba banke po osnovu štednih uloga i ugovorenih kamata sa 1. septembrom 1999. godine, gubitak imovine apelanata čine novčani iznosi koji su navedeni u iznesenom tužbenom zahtjevu, koji su različiti kod svakog apelanta, a ukupan zahtjev sačinjava zbir pojedinačnih štednih uloga sa ugovorenim kamatama sa 1. septembrom 1999. godine.

9. U obrazloženju Presude broj P-248/03 od 20. aprila 2004. godine Općinski sud je istakao da su među strankama sporni pasivna legitimacija i osnov tužbenog zahtjeva. U pogledu prigovora o nedostatku pasivne legitimacije, Općinski sud je naveo da prigovor nije osnovan, jer provedeni dokazi ukazuju da je tužena propustila blagovremeno i redovno ispunjavati zadatke zbog kojih je osnovana, koji proizlaze iz Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH) i Zakona o bankama, kao i podzakonskih akata koje je tužena donijela u vezi sa ispunjenjem svojih obaveza. Prema mišljenju ovog suda, tužena je propustila da vrši kontinuiran nadzor i kontrolu poslovanja banke, za koju je bila ovlaštena prema zakonu i podzakonskim aktima, jer su joj bili na raspolaganju dnevni, tromjesečni, polugodišnji i godišnji izvještaji banke, koji su tuženoj dostavljani u propisanim rokovima. Sud je primjenom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtjev apelanata, našavši da je utvrđeno da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, a ako u zakonu nije drugačije određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. Odredba člana 154. istog zakona propisuje da je štetnik dužan naknaditi štetu, izuzev ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Općinski sud je utvrdio da tužena nije preduzela nijednu radnju u vremenu od juna 1996. godine do 1. februara 1997. godine koja bi ukazala na minimalan interes za kontrolu zakonitog poslovanja banke, koja je u to vrijeme izazvala interes i povjerenje komitenata. Sud je utvrdio da je tužena specijalizirana institucija, pa se pri svakoj radnji traži veći stepen odgovornosti i pažnje, a dužnu pažnju, prema nalazu suda, tužena je pružila samo u realizaciji ugovora o cesiji, u martu 1998. godine, jer je tim ugovorom osigurala naplatu svojih deponiranih sredstava. Sud je našao da se odredba člana 5. stav 2. Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH ne odnosi na postupanja tužene kao pravnog lica, nego na oslobađanje od individualne krivičnopravne ili građanskopravne odgovornosti lica pri preduzimanju radnji na koje su ovlaštena kao radnici tužene, te utvrdio da je navedenim propustima u radu tužene i njenih organa apelantima pričinjena šteta. Odluka o kamatama donesena je na osnovu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

10. Na presudu Kantonalnog suda tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-866/05 od 25. oktobra 2005. godine preinačio obje nižestepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete, uz obavezu da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 297.550,00 KM, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su apelanti sa bankom imali zaključene ugovore o štednji i da je banka svojim nezakonitim poslovanjem dovela do toga da apelanti ne mogu «sada» povratiti svoja uložena sredstva. Međutim, otvoreni stečaj ne znači potpunu nemogućnost tužilaca da svoja sredstva vrate u stečajnom postupku. Vrhovni sud smatra, suprotno stavu Kantonalnog suda i Općinskog suda, da se u konkretnoj pravnoj situaciji nisu mogle primijeniti odredbe čl. 172. i 154. Zakona o obligacionim odnosima, jer navedenu materiju regulira poseban zakon, Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH, koji nijednim propisom ne regulira odgovornost tužene za rad banaka, niti se tužena može smatrati odgovornom u bilo kojem obliku zbog opisane štete nanijete tužiocima. Vrhovni sud smatra da je tužena postupala u okviru datih ovlaštenja iz Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH i Zakona o bankama FBiH. Istakao je da su apelanti bili u ugovornom odnosu sa bankom i da su njoj povjerili, kao njene štediše, svoj novac i da je ta banka primila njihove depozite-štedne uloge. Vrhovni sud je istakao da je Zakonom o Agenciji za bankarstvo FBiH, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH («Službene novine FBiH» broj 27/98), izričito navedeno da se Agencija osniva radi unapređenja sigurnosti, kvaliteta i zakonskog poslovanja tržišno orijentiranog stabilnog bankarskog sistema u Federaciji. Apelanti su bili u ugovornom odnosu sa bankom, njoj su povjerili svoj novac i time prihvatili rizik izbora banke za ulaganje vlastitih sredstava, a otvoreni stečaj nad imovinom banke ne znači potpunu nemogućnost apelanata da vrate svoja sredstva. U presudi je naveo da nema nijednog propisa koji predviđa da Agencija za bankarstvo odgovara za novčana potraživanja povjerilaca prema bankama čiju kontrolu Agencija vrši. Spor radi naknade štete proistekao je iz ugovornog odnosa apelanata sa bankom, kojoj su povjerili svoje štedne uloge, a ne iz ugovornog odnosa sa tuženom. Odluku o troškovima postupka ovaj sud donio je na osnovu člana 386. tačka 1. u vezi sa članom 397. tačka 2. Zakona o parničnom postupku i obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 297.550,00 KM pod prijetnjom izvršenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što je Vrhovni sud donošenjem osporene presude očito pogrešno primijenio zakon, nalazeći da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o naknadi štete iz čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na to da materiju na koju se odnosi tužbeni zahtjev regulira Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH. Apelanti ističu da su oni formalni suparničari, da se njihov tužbeni zahtjev zasniva na pravilima odštetnog prava iz čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, zbog toga što su ovlaštena lica i organi tužene propustili izvršiti kontrolu banke na način koji je propisan u Zakonu o Agenciji za bankarstvo FBiH i uspostaviti zakonito i pravilno bankarsko poslovanje, a da su izvršili takvu kontrolu i preduzeli takve mjere, na koje su bili ovlašteni, štetne posljedice za apelante ne bi nastupile propašću njihovih štednih uloga. Ističu da je Vrhovni sud pogriješio u procjeni da tužena ne može biti odgovorna za štetu ako propusti da vrši svoju kontrolnu ulogu prema banci i da takvo propuštanje uzrokuje propast banke, a time i propast štednih uloga zbog toga što Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH ne predviđa takvu mogućnost. Apelanti navode da su u sudskoj praksi Vrhovnog suda objavljeni i evidentirani brojni pravni stavovi o odgovornosti za štetu pravnih subjekata iako u zakonskim aktima o osnivanju tih subjekata ili drugim aktima o osnivanju nedostaju odredbe o odgovornosti za štetu. Smatraju da je ovakva odluka Vrhovnog suda iznenađujuća s obzirom na sudsku praksu istog suda i opća pravila odštetnog prava (čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima), dakle, da se na tim pravilima ne može zasnivati odgovornost tužene prouzrokovane nepreduzimanjem radnji zbog kojih je tužena osnovana, u čemu apelanti vide kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije i očito proizvoljnu primjenu prava Vrhovnog suda.

12. Istovremeno, apelanti smatraju da Vrhovni sud čini povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se radi o stečenom pravu apelanata koje očito ima ekonomsku vrijednost. Ističu da je Vrhovni sud izvršio djelomičnu analizu dokaza provedenih kod prvostepenog suda i konstatirao da je tužena, u vezi sa svojom nadzornom funkcijom, preduzela sve mjere prema banci, pri čemu je zanemario odredbe Odluke o načinu obavljanja kontrole osnivanja i poslovanja banaka i postupku preduzimanja mjera za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti s ciljem osiguranja stabilnog, solventnog, likvidnog i profitabilnog bankarskog sistema u FBiH. Ovim je, prema mišljenju apelanata, Vrhovni sud u postupku revizije, djelomičnom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, suprotno ovlaštenjima iz Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 53/03), utvrdio drugačije činjenično stanje, suprotno utvrđenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda. Utvrdio je da je tužena postupala u okviru datih ovlaštenja, da je preduzela sve mjere u vezi sa poslovanjem banke, zanemarujući da su nižestepeni sudovi utvrdili kao odlučujuće propuste tužene zbog kojih je došlo do propasti banke. Smatraju da je Vrhovni sud grubo povrijedio pravila procedure, utvrđujući činjenično stanje drugačijim od onog u nižestepenim presudama (pogrešna primjena zakona). Dalje, naveli su da je u revizionoj odluci konstatirano da je u toku stečajni postupak nad imovinom banke i da su apelanti svoje štedne uloge prijavili u tom postupku, ali ih ne mogu sada naplatiti, a na drugom mjestu presude iznesen je stav suda da će se apelanti iz stečajne mase namiriti naknadno. U ovakvom postupanju Vrhovnog suda apelanti vide ponovno drugačije utvrđenje činjeničnog stanja od onog u nižestepenim presudama. Ovim postupanjem apelanti smatraju da sud uzima u obzir potpuno neizvjesnu činjenicu (naknadno namirenje iz stečajne mase), ali bez obzira na to, u potpunosti odbija tužbeni zahtjev apelanata. To namirenje u stečajnom postupku (potpuno ili djelomično), prema mišljenju apelanata, pojavljivalo bi se kao prethodno pitanje u smislu člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), o kome se odlučuje u posebnom stečajnom postupku, pa bi, prema odredbi člana 379. stav 1. tog zakona, bilo mjesta za prekid ovog parničnog postupka. To što je Vrhovni sud meritorno odbio tužbeni zahtjev apelanata, a neizvjesnim predvidio mogućnost potpunog ili djelomičnog namirenja u stečajnom postupku predstavlja povredu pravičnog suđenja. Naime, Kantonalni sud i Općinski sud su utvrdili da se apelanti ne mogu ni djelomično namiriti iz stečajne mase, a presudom Vrhovnog suda pravosnažno je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete, pa bi u nekom budućem vremenskom periodu bili prekludirani u svom pravu da u nekom budućem neodređenom vremenskom periodu ponovno iznesu zahtjeve za naknadu ove štete zbog presuđene stvari. Dalje, istakli su da je Vrhovni sud konstatirao da pitanje imuniteta nije posebno razmatrao, smatrajući ga suvišnim, a odmah nakon toga uzima u obzir odredbu člana 5. stav 2. Zakona o Agenciji za bankarstvo, izvodeći zaključak da Agencija ne može biti odgovorna za naknadu štete s obzirom na to da se pozvala na imunitet od takve odgovornosti. Ovakva protivrječnost u obrazloženju navedene presude, prema mišljenju apelanata, stvara dilemu u vezi sa osnovom za donošenje presude Vrhovnog suda, dakle, da li je odluka, između ostalog, donesena i zbog ili samo zbog toga što tuženoj pripada pravo na imunitet od građanskopravne odgovornosti. I, konačno, apelanti smatraju da je dio odluke Vrhovnog suda koji se odnosi na troškove postupka još jedna od očitih povreda postupka koje imaju karakter povrede prava na pravično suđenje, jer u konkretnom slučaju apelanti nisu materijalni, odnosno solidarni suparničari, već formalni, pa ne mogu biti obavezni, onako kako ih je obavezao Vrhovni sud, da solidarno plate troškove postupka.

13. Kao osnov za usvajanje privremene mjere apelanti su naveli da bi izvršenje presude Vrhovnog suda moglo biti usmjereno prema jednom ili određenom broju apelanata i moglo bi za takve apelante i članove njihovih porodica prouzrokovati nenadoknadivu štetu, koja bi se sastojala u pljenidbi imovine radi naplate troškova postupka. S druge strane, prema mišljenju apelanata, odgađanje izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda tuženoj strani ne donosi direktnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju tužena je istakla da se u tekstu apelacije, uglavnom, daju razlozi za stav apelanata da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali se ne ukazuje na postojanje povreda nekih osnovnih procesnih prava, osim što se ukazuje da revizioni sud «ne može utvrđivati drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u nižestepenim presudama». Tužena smatra da ne postoji bilo kakva povreda prava na pravično suđenje, niti ijedna okolnost koja bi ukazivala na «očiglednu proizvoljnost» Vrhovnog suda u primjeni materijalnog prava. Naprotiv, tužena smatra da je Vrhovni sud usvojio jasan pravni stav, na osnovu odredaba Zakona o bankama i Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH, da Agencija ne može odgovarati za bančine obaveze da isplati štedni ulog, koje proizlaze iz ugovornog odnosa između štediše i banke, niti odgovara za štetu koja eventualno nastane zbog nezakonitog rada banke. Tužena smatra da nije bilo povrede prava na pravično suđenje, jer su apelanti imali sva prava koja svakoj stranci pripadaju u parničnom postupku, te da im nijedno pravo nije bilo uskraćeno. Smatra da se činjenica što je Vrhovni sud, kao najviši sud u Federaciji, preinačio nižestepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev na osnovu drugačijeg pravnog stanovišta ne može smatrati povredom prava na pravično suđenje. Tužena smatra da prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije osnovan, jer su u presudi Vrhovnog suda dati razlozi zbog kojih se odredbe čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima ne mogu primijeniti. U pogledu prigovora da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od nižestepenih sudova, tužena smatra da je neosnovan, jer je Vrhovni sud na osnovu istih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom izveo drugačiji pravni zaključak, a nesumnjivo je i da ima ovlaštenje za takav postupak. U odnosu na iznesenu povredu prava na imovinu, tužena smatra da je stav Vrhovnog suda zasnovan na elementarnim činjenicama na kojima se provodi stečajni postupak, jer se u tom postupku imovina stečajnog dužnika unovčuje, te se povjerioci namiruju razmjerno visini svojih potraživanja u odnosu na stečajnu masu, a to znači da će se tek po okončanju stečajnog postupka utvrditi da li su povjerioci, pa prema tome i apelanti, pretrpjeli štetu i koliko ona iznosi. Zbog toga smatra da u toku postupka nije učinjena nikakva povreda prava apelanata na mirno uživanje imovine, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o Agenciji za bankarstvo Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03 i 19/03) «Član 4.

Osnovni zadaci Agencije su sljedeći:

a)izdavanje dozvole za osnivanje i rad banaka i dozvole za svaku promjenu organizacionog ustroja, vrste poslova koje obavljaju i saglasnosti za imenovanje rukovodnog osoblja banaka; b)nadziranje poslovanja banke, preduzimanje mjera, u skladu sa zakonom;

c)ukidanje dozvole za rad bankama, u skladu sa zakonom;

Član 5.

(1)U obavljanju poslova iz svog djelokruga u skladu s odredbama ovog zakona Agencija je potpuno samostalna i nezavisna.

(2)Od formiranja Agencije, direktor Agencije, zamjenik direktora Agencije, zaposlenici Agencije, kao i lica koja je Agencija preporučila ili imenovala za obavljanje određenih radnji u okviru misije Agencije ne mogu biti gonjeni za krivična djela, niti se smatrati odgovornim u građanskopravnom postupku za bilo koje radnje koje su izvršili u dobroj vjeri u toku izvršenja zadatka iz okvira svojih ovlaštenja. Agencija će obeštetiti svoje zaposlenike u pravnim postupcima pokrenutim protiv zaposlenika za radnje koje je obavio u dobroj vjeri u toku izvršavanja svojih dužnosti u okviru svojih ovaštenja.»

16. Odluka o načinu obavljanja kontrole osnivanja i poslovanja banaka i postupku preduzimanja mjera za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 3/97) "1. Ovom odlukom propisuje se način vršenja kontrole osnivanja i poslovanja banaka i postupak pri preduzimanju preventivnih mjera za otklanjanje nepravilnosti i slabosti utvrđenih ovom kontrolom od Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je cilj da osigura stabilan, solventan i profitabilan bankarski sistem Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Kontrolom iz tačke 1. stav 1. ove odluke Agencija pomoću kvalitativnih i kvantitativnih tehnika posebno utvrđuje:

2.1. Osnivanje i poslovanje: usaglašenost akata sa zakonom, uspostavljanje i održavanje minimalnih uvjeta za osnivanje i poslovanje banke, 2.2. Kapital: snagu i adekvatnost kapitala banke, 2.3. Upravljanje i rukovođenje: način, kvalitet, adekvatnost upravljanja i rukovođenja bankom, 2.4. Profitabilnost: stabilnost poslovanja i mogućnost ostvarivanja dobiti banke, 2.5. Likvidnost: način osiguranja i stepen održavanja likvidnosti u poslovanju banke, 2.6. Aktiva: nivo rizičnosti i stepen naplativosti aktive i odgovarajućih vanbilansnih stavki, i specifične kategorije, 2.7. Adekvatnost zaštite od kamatnih, deviznih vanbilansnih i drugih rizika banke, 2.8. Adekvatnost interne metodologije praćenja, kontrole i ocjene kvaliteta i sigurnosti poslovanja banke."

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03) «Član 240. stav 2.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 241.

Revizioni sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

(1) Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.

(2) Ako revizioni sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinačenje osporene presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

Član 397. stav 2.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

Član 393.

(1)Suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove.

(2)Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova nadoknaditi svaki od suparničara.»

18. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni glasnik RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(...)

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (..)."

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 866/05 od 25. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti osporavaju navedenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-866/05 od 25. oktobra 2005. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

k) pravo na imovinu;» Pravo na pravično suđenje Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici konstatira da:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)»

25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelanti smatraju da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno tim što je Vrhovni sud u postupku po reviziji proizvoljno primijenio zakon, utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud (suprotno ovlaštenjima iz Zakona o parničnom postupku), obrazlagao pitanje imuniteta od građanskopravne odgovornosti, pa je ostalo nejasno da li je osporena odluka donesena isključivo na osnovu revizionog prigovora u pogledu imuniteta ili ostalih revizionih prigovora, i, konačno, povredu prava na pravičan postupak vide u činjenici što ih je Vrhovni sud obavezao da tuženoj solidarno naknade troškove postupka u ukupnom iznosu od 297.550,00 KM, jer u konkretnom slučaju apelanti nisu materijalni, odnosno solidarni suparničari, već formalni, pa ne mogu biti ni obavezani na solidarno plaćanje troškova.

27. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi, bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).

28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Vrhovnog suda u postupku po reviziji bila proizvoljna, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da se u konkretnoj pravnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe čl. 172. i 154. Zakona o obligacionim odnosima, «s obzirom na to da ovu materiju prvenstveno regulira poseban zakon, odnosno Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH koji nijednim propisom ne regulira odgovornost tužene za rad banaka, niti se tužena može smatrati odgovornom, u bilo kojem zakonskom obliku zbog opisane štete nanijete tužiocima». Vrhovni sud je istakao da iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da su apelanti sa bankom imali zaključene ugovore o štednji i da je banka svojim nezakonitim poslovanjem dovela do toga, ali da otvoreni stečaj ne znači i potpunu nemogućnost tužilaca da sredstva vrate. Osim toga, tužena je kao organizacija osnovana Zakonom o Agenciji za bankarstvo u FBiH, koji u članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona izričito propisuje da je Agencija osnovana radi unapređenja sigurnosti, kvaliteta i zakonskog poslovanja tržišno orijentiranog stabilnog bankarskog sistema u Federaciji. U Zakonu o bankama FBiH navedeno je da su za zakonito poslovanje banke odgovorni upravni odbor banke, nadzorni odbor i generalni direktor banke. Ovaj sud je, suprotno stavu nižestepenih sudova, utvrdio da je tužena postupala u okviru datih ovlaštenja iz citiranih zakona i preduzela mjere u vezi sa poslovanjem banke na koje je Zakonom bila ovlaštena. Kao jedina mogućnost apelantima ostaje da svoje štedne uloge namire u stečajnom postupku koji je počeo 16. juna 1996. godine i koji je u toku. Vrhovni sud je istakao da je Zakonom o Agenciji za bankarstvo isključena građanska odgovornost tužene, jer je u članu 5. citiranog zakona propisano da Agencija ne može biti odgovorna u bilo kojem građanskopravnom postupku zbog obavljanja radnji koje su u njenoj nadležnosti. Iz člana 5. stav 2. Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH proizlazi da se zaposlenici tužene ne mogu smatrati odgovornim u građanskom postupku za radnje koje su učinili u dobroj vjeri, u toku izvršenja zadataka iz okvira svojih ovlaštenja, a Vrhovni sud je utvrdio da je Agencija preduzela odgovarajuće mjere u vezi sa nadziranjem poslovanja banke, prvenstveno kao kontrolor, čime je djelovala u skladu sa svojim ovlaštenjima, i ne može snositi odgovornost za stečaj banke, a time ni za štetu koja je nastala apelantima.

29. Pravo na pravično suđenje daje mogućnost, inter alia, da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

30. Redovni sudovi su u potpunosti proveli postupak s ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja, a Vrhovni sud FBiH je na osnovu istog činjeničnog stanja izveo drugačiji pravni zaključak i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Za takav zaključak ovaj sud je dao jasne razloge i obrazloženje, pa je neosnovana tvrdnja apelanata da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnosti i pogrešne primjene materijalnog prava.

31. U okviru zaključaka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenoj odluci Vrhovnog suda FBiH, a Ustavni sud nije utvrdio pogrešnu ili proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2482/05 (Š. F. i dr.) | Sudska praksa | Aktio