Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2648/05 («Meridijan» d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2648/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2648/05, rješavajući apelaciju «Meridijan»d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Meridijan» d.o.o.
Zenica podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Kž- 107/05 od 15. jula 2005.godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1.«Meridijan» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Babić advokat iz Zenice, podnio je, 26. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-107/05 od 15. jula 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio optužni prijedlog protiv Ivana Pekića, zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u dalčjnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je donio presudu, broj K-443/02 od 8. juna 2004. godine, kojom je Pekić Ivana oglasio krivim zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 1. KZ FBiH, jer je lažnim prikazivanjem činjenica apelanta doveo u zabludu, u namjeri da pribavi protivpravnu imovinsku korist.
3. Okrivljeni Ivan Pekić je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud uvažio i osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
4. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu, broj K-193/04 od 11. marta 2005. godine, kojom je Ivana Pekića oglasio krivim za isto krivično djelo.
5. Nakon žalbe koju je okrivljeni Ivan Pekić izjavio na presudu Općinskog suda, broj K-193/04 od 11. marta 2005. godine, Kantonalni sud je donio presudu, broj Kž-107/05 od 15. jula 2005. godine, kojom je pobijanu presudu preinačio na način da je protiv optuženog Pekić Ivana odbio optužbu za krivično djelo prevare iz člana 282 stav 1 KZ FBiH, zbog toga što je nastupila apsolutna zastara od izvršenja krivičnog djela.
6. Apelant ističe da je Kantonalni sud donošenjem osporene presude, Kž-107/05 od 15. jula 2005. godine, povrijedio njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
10. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić