Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2419/05 (A. B.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2419/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2419/05, rješavajući apelaciju Azre Berhamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Berhamović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-874/05 od 13. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda Mostar, broj P-
1563/04 od 3. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Berhamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zlatan Dizdar advokat iz Mostara, podnijela je, 28. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-874/05 od 13. oktobra 2005. godine, i presude Oopćinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1563/04 od 3. maja 2005. godine.
2. Općinski sud je po tužbi apelantice, protiv D.P. «Mostarka-Zlatka Vuković» Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) donio presudu, broj P-1563/04 od 3. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-874/05 od 13. oktobra 2005. godine. Presudom Općinskog suda odbijena je apelantica sa zahtjevom da joj tužena, na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, isplati novčani iznos u visini od tri prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je rješenjem Zavoda mirovinsko-invalidskog osiguranja Mostar od 9. decembra 2000. godine, apelantici priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 3. jula 1995. godine, zbog čega apelantica ne spada u kategoriju radnika koji ostvaruju otpremninu po osnovu člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 43/99), na kojem je zahtjev zasnovan. Ovaj sud je po provedenom postupku utvrdio da je apelantica otišla u invalidsku mirovinu u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, dakle prije stupanja na snagu Zakona o radu. Nesporno je utvrđeno da je apelantica penzionisana 1995. godine, a da je tužbu podnijela 2003. godine. Obzirom da potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju za tri godine, utvrđeno je da je osnovan prigovor zastare potraživanja kojeg je istakla tužena,, zbog čega je apelantica odbijena sa zahtjevom za isplatu otpremnine.
3. Apelantica smatra da joj je donošenjem osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na život, ličnu slobodu i sigurnost, pravičan postupak, privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3. a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
6. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na život, ličnu slobodu i sigurnost, pravičan postupak, privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3. a), d), e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom tražila isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju, u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Apelantica je, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. Ustavni sud, konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih presuda istakli da je apelantica u invalidsku penziju otišla u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, zbog čega se ne može svrstati u kategoriju radnika na čekanju posla po osnovu člana 143. Zakona o radu, niti ostvariti pravo na otpremninu po tom propisu. Pored toga, sudovi su utvrdili da je prigovor zastare kojeg je istakla tužena osnovan, obzirom da je tužba podnesena po proteku osam godina od dana odlaska u penziju, pa je potraživanje zastarjelo kako po propisima Zakona o radu, tako i po propisima Zakona o obligacionim odnosima.
7. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3. a), d), e), f) i k), Ustava Bosne i Hercegovine moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3. a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić