Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/05 (M. B.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra domom
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2601/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 2601/05, rješavajući apelaciju Marice Brekalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Brekalo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-64/04 od 16. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-309/03 od 17. decembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-759/02 od 21. marta 2003. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marica Brekalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pleternice, koju zastupa Nada Nović, advokatica iz Dervente, podnijela je 17. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-64/04 od 16. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-309/03 od 17. decembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-759/02 od 21. marta 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, TI «Ukrina» iz Dervente (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. januara 2006. godine, Okružni sud 30. decembra 2005. godine, Osnovni sud 26. januara 2006. godine, a tuženi 16. januara 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 10. aprila 2006. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-759/02 od 21. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-309/03 od 17. decembra 2003. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ona nositeljica stanarskog prava na stanu u Derventi, u ulici Trive Vujića broj 11 (ranije ulica Ive Lole Ribara). Osnovni sud je utvrdio da tužena nikada nije apelantici dodijelila sporni stan svojom odlukom, niti je apelantica zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Međutim, tužena je apelantici, kao svojoj radnici, dozvolila korištenje tog stana, koji je zajedno sa apelanticom koristila još jedna radnica tužene, a u isto vrijeme apelantica je pred nadležnim sudom osporila rang-listu tužene, ali u vezi sa drugim stanom. Sud je također utvrdio da je apelantica sporni stan koristila od 1986. do 1992. godine, kada je stan napustila, te da je 26. januara 2000. godine podnijela zahtjev za povrat spornog stana nadležnom organu. Osnovni sud je zaključio da se, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonito useljenje pretpostavlja postojanje akta davaoca stana i zaključenje ugovora o korištenju stana. Međutim, kako je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da tuženi nikada nije svojim aktom dodijelio apelantici sporni stan, te da ona stoga i nije mogla zaključiti ugovor o korištenju tog stana, prvostepeni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za sticanje stanarskog prava u skladu sa zakonom, budući da se samo dugogodišnjim korištenjem stana, bez valjanog osnova, ne može steći stanarsko pravo.
7. Okružni sud je u cijelosti potvrdio prvostepenu odluku, zaključivši da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Također, Okružni sud je odbio žalbene navode koji su se zasnivali na presudama Vrhovnog suda Srbije i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, navodeći da se odluke na koje se apelantica pozvala u žalbi odnose na situacije u kojima je postojao akt davaoca stana o dodjeli, ali nije bilo ugovora o korištenju stana. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantica nije nikada dobila rješenje o dodjeli stana, što je i sama potvrdila u svom iskazu pred prvostepenim sudom, zbog čega nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu, niti je ostvarila uvjete da joj stanarsko pravo bude priznato.
8. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-64/04 od 16. septembra 2005. godine odbio apelanticinu reviziju, zaključivši da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud navodi da je punovažan osnov za useljenje u stan pravosnažan akt o dodjeli stana na korištenje, koji je ujedno i osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Međutim, kako je nesporno utvrđeno da tuženi nije sporni stan dodijelio apelantici svojim aktom, pa da stoga apelantica nije ni mogla zaključiti ugovor o korištenju stana, Vrhovni sud je zaključio da «nema sumnje da je njeno useljenje u predmetni stan bilo nezakonito», te da je činjenica da je apelantica stanovala u spornom stanu u dužem vremenskom periodu, ali je bila svjesna da taj stan koristi nezakonito «zbog čega je, prema njenom iskazu (nakon useljenja u stan) pokrenula postupak kod suda udruženog rada za poništenje rang-liste za dodjelu drugog stana». Zbog toga, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a s obzirom da apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, nema ni konstituirano pravo na «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je pogrešan stav redovnih sudova o tome da ona nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu, jer ona nije «provalila» u sporni stan, nego joj je tužena 1986. godine dala ključeve od tog stana, pa je zajedno s njom tužena smjestila još jednu radnicu, «vjerovatno smatrajući da na taj način rješava dva stambena pitanja». Također, apelantica navodi da tužena, u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, nije nikada tražila njeno iseljenje niti od nadležnog organa niti od suda. Zbog toga apelantica smatra da nije u stanu stanovala bespravno, te da su sudovi pogrešno zaključili da se ne radi o njenom «domu». Budući da joj je na ovaj način onemogućeno da koristi jedini dom koji je imala prije rata, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, pa traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i prizna joj stanarsko pravo na spornom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i ističe da su u osporenoj presudi primijenjene relevantne zakonske odredbe na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da nisu povrijeđena apelanticina prava na dom i imovinu iz razloga koji su dati u osporenoj presudi. Stoga Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
11. Okružni sud također osporava navode iz apelacije, te smatra da osporenim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju tih presuda, nisu na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. Stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
12. Osnovni sud osporava navode iz apelacije, te navodi da je apelacija neosnovana, budući da je apelant imao pravično suđenje, a da je presuda prvostepenog suda rezultat «sveobuhvatne ocjene istine». Osnovni sud smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se poziva, te navodi da ta prava nisu prilikom odlučivanja zanemarena. Naročito, Osnovni sud ukazuje da apelantica zanemaruje činjenicu da je sporni stan koristila sa još jednom radnicom tuženog, bez pravosnažnog akta o dodjeli stana na korištenje, koji bi bio osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Također, tuženi navodi da je apelantica «bila svjesna da stan koristi nezakonito i da u konkretnom slučaju nisu stečeni uvjeti iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, da se ima smatrati nosiocem stanarskog prava na tom stanu», na šta ukazuje i činjenica da je apelantica pokrenula postupak pred sudom radi poništenja rang-liste i odluke o dodjeli drugog stana. Prema tome, Osnovni sud zaključuje da se predmetni stan nije mogao smatrati apelanticinim domom, niti imovinom, pa stoga nema ni kršenja prava na dom ili imovinu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
13. Tuženi osporava navode iz apelacije i smatra da su sudovi pravilno odbili apelanticin tužbeni zahtjev, jer ona nikada nije dobila od tuženog akt o dodjeli spornog stana, pa nije ni mogla zaključiti ugovor o korištenju stana. Tuženi dalje navodi da bespravno korištenje stana u dužem vremenskom periodu ne može zamijeniti pravosnažan akt o dodjeli stana, niti takav korisnik stana može steći stanarsko pravo na tom stanu. Stoga smatra da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim «domom», zbog čega nema ni kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 13/89 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase: «Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. [...] Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. [...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.»
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-64/04 od 16. septembra 2005. godine, protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 31. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je njima povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Navodi u vezi sa povredom prava na poštivanje doma
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
21. Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
22. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
23. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
24. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
25. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelanticinim «domom», Ustavni sud primjećuje da apelantica nije nikada imala status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, jer joj stan nikada nije dodijeljen aktom davaoca stana, odnosno tuženog, pa prema tome nije ni imala mogućnosti zaključiti ugovor o korištenju stana. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantica, uz saglasnost tužene, živjela u spornom stanu sa još jednom radnicom, ali bez ikakvog pravnog osnova, tako da je bila bespravna korisnica u smislu Zakona o stambenim odnosima. Međutim, napuštanjem stana 1992. godine apelantica je prestala biti i bespravna korisnica, te nikada više nakon toga nije u spornom stanu živjela, niti je u njega ponovo uselila, tako da nema ni pravnog, ni faktičkog odnosa apelantice sa spornim stanom, u smislu jurisprudencije citirane u prethodnom stavu.
26. Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, «nema potrebe da podnosilac pritužbe bude i vlasnik kuće ili da je u njoj stalno prisutan da bi se ona smatrala njegovim domom, pod uvjetom da je redovno koristi» (Evropski sud za ljudska prava, Mentens i dr. protiv Turske, presuda od 28. novembra 1997. godine, aplikacija broj 23186/94, Izvještaji 1997-VIII, stav 73). Također, u predmetu Backley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud je razmatrao primjenu člana 8. Evropske konvencije na nezakonito uspostavljene domove, pa je zaključio da je aplikantica, iako nije imala pravnog osnova, kontinuirano živjela na određenom mjestu, pri čemu «ničim nije ukazano na to da je uspostavila, ili da namjerava uspostaviti dom bilo gdje drugo» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Backley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, broj 16. st. 52-54). Stoga je Evropski sud za ljudska prava zaključio da se predmet odnosi na poštivanje aplikanticinog prava na poštivanje «doma» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Primijenjeno na konkretnu situaciju, Ustavni sud zapaža da je apelantica, nakon što je uselila u sporni stan, tužbom pred nadležnim sudom osporavala rang-listu tuženog i odluku o dodjeli drugog stana, smatrajući da joj pripada taj drugi stan, a ne stan u koji je uselila sa još jednom radnicom. Također, apelantica je i sama izjavila pred sudom da se nikada nije tuženom obratila sa zahtjevom da joj izda rješenje o dodjeli spornog stana, već drugog stana u vezi sa kojim je vodila sudski postupak. Iz ovoga se može zaključiti da apelantica, ab initio, nije ni imala namjeru uspostaviti «dom» u spornom stanu, već je, naprotiv, od tuženog zahtijevala drugi stan u kojem je željela i imala namjeru uspostaviti svoj «dom». Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantica nije od napuštanja spornog stana 1992. godine ostvarila bilo kakvu faktičku vezu sa tim stanom koja bi bila takve prirode da dovede do toga da se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud također primjećuje da se odluke koje apelantica osporava odnose na postupak u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, budući da ona ranije nije imala takav pravni status, niti osnova da takav status stekne. U vezi s tim Ustavni sud ističe da sticanje stanarskog prava nije obuhvaćeno pravom na «dom» iz člana 8. Evropske konvencije, niti to pravo podrazumijeva obavezu da se nekome riješi stambeno pitanje. Također, Ustavni sud smatra i da su irelevantni apelanticini navodi o tome da tuženi nije nikada tražio njeno iseljenje u rokovima predviđenim članom 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da se ovaj član ne može primijeniti na konkretnu situaciju, jer je apelantica sama napustila sporni stan pa tuženi nije ni morao tražiti njeno iseljenje sudskim putem, naročito u situaciji kada ne postoji akt o dodjeli tog stana apelantici, niti je ona nastavila živjeti u tom stanu u rokovima koje navedeni član predviđa.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, sporni stan ne može smatrati apelanticinim «domom» u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Budući da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
b) Navodi u vezi sa povredom prava na imovinu
29. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
31. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi ima li apelantica «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
33. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
34. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je imala bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi mogla steći stanarsko pravo u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, a koji bi eventualno mogao predstavljati dio prava na korištenje stana. Ustavni sud također podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantica nije imala «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da odbijanje apelanticinog zahtjeva u parničnom postupku da joj se prizna status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu ne predstavlja lišavanje apelantice «imovine» u smislu navedenog člana.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, niti je postojao bilo kakav pravni, a od napuštanja stana ni faktički odnos apelantice sa spornim stanom, zbog čega se taj stan ne može smatrati njenim «domom» u smislu navedenog člana. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nema «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić