Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/05 (P. K.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1409/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1409/05, rješavajući apelaciju Perice Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Perice Kovačevića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pžp- 1624/05 od 23. maja 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Mrkonjić Grad, broj 1486/04 od 17. novembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Perica Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je, 30. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj PŽp-1624/05 od 23. maja 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), broj 1486/04 od 17. novembra 2004. godine.
2. Rješenjem Suda za prekršaje, broj 1486/04 od 17.novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Pžp-1624/05 od 23. maja. 2005. godine, apelant je oglašen krivim za prekršaje iz člana 35. stav 1. i člana 46. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa mu je izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 110 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornm vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca, s tim što se se ova zaštitna mjera neće izvršit ako apelant u roku od jedne godine ne počini isti ili sličan prekršaj.
3. U prvostepenom postupku, Sud za prekršaje je, zamolnicom od 23. septembra 2004. godine, zatražio od Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: zamolbeni sud) da ispita okrivljenog na okolnosti iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Zamolbeni sud je poziv za saslušanje naslovio na okrivljenog i naznačio je njegovu adresu, a dostavnicu je potpisalo ovlašteno lice firme «Prehrana Komerc» d.o.o. Banja Luka, kojem je vlasnica supruga apelanta.
4. Zamolbeni sud je, 25. oktobra 2004. godine, obavijestio Sud za prekršaje pred kojim se vodi postupak da apelant nije pristupio na poziv suda za saslušanje, iako je uredno obaviješten, niti je svoj izostanak opravdao. Prvostepeni sud je proveo postupak, izvršio uvid u dokumentaciju i saslušao svjedoka – policajca koji je vršio kontrolu saobraćaja i prijavio da je apelant prekoračio dozvoljenu brzinu i da nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Nakon provođenja ovih dokaza, prvostepeni sud je zaključio da je apelant kriv za prekršaje koji su mu stavljeni na teret, pa ga je kaznio kako je već navedeno.
5. Rješavajući žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da ne postoje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. S obzirom da je sve navode apelanta ocijenio neosnovanim, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i u cijelosti je potvrdio prvostepeno rješenje.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu nije omogućeno da učestvuje u prekršajnom postupku, budući da nikada nije primio poziv, a da se Okružni sud o tome nije posebno izjasnio u osporenom rješenju. Također, apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da li je apelantu osnovano izrečena novčana kazna od 10 KM zbog toga što, navodno, nije bio vezan sigurnosnim pojasom, te da mu je za taj prekršaj eventualno trebalo izreći mandatnu kaznu u skladu sa Zakonom o prekršajima. Apelant smatra da nije imao mogućnosti da se zaštiti u ovom postupku jer «cjelokupni aparat polazi od pretpostavke u nepogrešivost policije».
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio prekršajni postupak protiv apelanta i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su mu je onemogućeno da učestvuje u prekršajnom postupku, budući da on lično nikada nije primio poziv, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
12. U vezi sa pitanjem da li je apelantu bila pružena mogućnost da ravnopravno učestvuje u prekršajnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje poslao zamolnicu za pravnu pomoć zamolbenom sudu u Banjoj Luci, koji je apelantu poslao poziv na njegovu adresu. Dostavnicu je primilo i potpisalo lice u firmi «Prehrana komerc», kojoj je vlasnica supruga apelanta, pa se ne može smatrati osnovanim navod apelanta da nije znao za prekršajni postupak koji se protiv njega vodi, budući da dostava poziva izvršena u skladu sa Zakonom o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96 i 40/98, 4/01 i 96/03 ). Ustavni sud također primjećuje da Okružni sud nije posebno obrazložio ovaj žalbeni navod apelanta, ali iako to formalno-pravno jeste propust, Ustavni sud smatra da on u konkretnom slučaju nije takve vrste, s obzirom na sveukupne okolnosti slučaja, a naročito ponašanje apelanta, da bi predstavljao «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Također, Ustavni sud navodi da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić