Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/05 (S. D.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2389/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2389/05, rješavajući apelaciju Saida Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2599/04 od 15. decembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr-

524/03 od 4. oktobra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1236/03 od 26. augusta 2003. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-

267/89 od 26. marta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Said Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 22. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-524/03 od 4. oktobra 2004. godine. Apelant je naknadno, 9. januara 2006. godine, dostavio Ustavnom sudu i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2599/04 od 15. decembra 2005. godine. Kako apelacija nije ispunjavala sve uslove predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, u skladu sa članom 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatraženo, 18. januara 2006. godine, da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara 2006. godine.

2. Iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizilazi da je presudom Općinskog suda, broj Pr-267/98 od 26. marta 2003. godine, obavezan «Energoinvest» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime naknade plaće za čekanje posla iznos od po 150 KM mjesečo, počev od 5. jula 1999. godine do 31. decembra 2001. godine, te da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka. Istom presudom, Općinski sud je prekinuo postupak u odnosu na zahtjev apelanta za vraćanje u radni odnos i odlučio da će se po pravosnažnosti odluke o prekidu spis uputiti Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). U odnosu na apelantov zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje prvostepeni sud se proglasio apsolutno nenadležnim, pa je tužbu u tom dijelu odbacio.

3. Rješavajući o žalbama apelanta i tuženog, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-

1236/03 od 26. augusta 2003. godine, apelantovu žalbu u cijelosti odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je postupak prekinut radi upućivanja spisa Kantonalnoj komisiji, te u dijelu kojim je odbačen tužbeni zahtjev u odnosu na plaćanje doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Međutim, drugostepeni sud je uvažio žalbu tuženog protiv dijela odluke koji se odnosio na isplatu naknade plaće za period čekanja posla, pa je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Nakon ponovnog postupka, Općinski sud je osporenom presudom, broj Pr-524/03 od 4. oktobra 2004. godine, obavezao tuženog da na ime naknade plaće za čekanje posla isplati apelantu 37,78 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva odbio. Također, prvostepeni sud je odbacio apelantov zahtjev za isplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, a odbacio je i zahtjev za isplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je apelant rješenjem tuženog, broj KEA-1495/99 od 2. jula 1999. godine, upućen na čekanje posla počev od 5. jula 1999. godine, te da je istim rješenjem utvrđeno da uposlenik na čekanju posla ostvaruje pravo na naknadu plaće u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom BiH i općim aktom tuženog. Osim toga, Zakon o radu je u članu 143. stav 3. predvidio da za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na nakandu plaće u visini koju odredi poslodavac. Prvostepeni sud je također utvrdio da je tuženi svojom odlukom, broj KEA-227A/98 od 15. jula 1998. godine, utvrdio da za period čekanja uposlenici imaju pravo na novčanu naknadu u visini 1% isplaćene prosječne plaće radno angažiranih radnika u prethodna tri mjeseca u odnosu na mjesec isplate. Uzimajući u obzir nalaz vještaka finansijske struke, te navedenu odluku tuženog, prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi obavezan isplatiti apelantu ukupan iznos od 37,78 KM za period čekanja posla, pa je u tom iznosu usvojio tužbeni zahtjev.

5. U odnosu na ponovni zahtjev apelanta za isplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, prvostepeni sud je taj zahtjev odbacio budući da je o tom zahtjevu pravosnažno odlučeno ranijom presudom, broj Pr-267/98 od 26. marta 2003. godine. U odnosu na novopostavljeni zahtjev apelanta za isplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, prvostepeni sud je ovaj apelantov zahtjev odbacio zbog apsolutne nenadležnosti, navodeći da se o ovakvom zahtjevu ne može voditi parnični, već upravni postupak.

6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude donesene u ponovnom postupku, Kantonalni sud je osporenom presudom, broj Gž-2599/04 od 15. decembra 2005. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan navod apelanta o tome da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, budući da se spor odnosi na prava koja su regulisana odredbom člana 143. Zakona o radu, koja se morala primijeniti budući da je apelant, na osnovu rješenja tužene bio upućen na čekanje, te je imao status radnika na čekanju posla. Ostale žalbene navode, Kantonalni sud nije smatrao relevantnim, te je zaključio da ti navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili da je on bio u statusu radnika na čekanju posla, budući da njemu nikada nije uručeno rješenje o upućivanju na čekanje posla i da mu je nezakonito prestao radni odnos, na šta je sudovima «skrenuo pažnju», kao i da je «nezakonito odjavljen sa matične evidencije Zavoda PIO». Apelant dalje smatra da su, s obzirom na ovakvo pogrešno utvrđenje, sudovi pogrešno primijenili i materijalano pravo, odnosno odredbe člana 143. Zakona o radu. Također, apelant navodi da sudovi nisu nikada raspravljali o zakonitosti upućivanja apelanta na čekanje posla, već su predmet uputili Kantonalnoj komisiji. Osim toga, apelant smatra da sud nije pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, budući da je «vještak paušalno odredio prosjek plate», te da je uplata doprinosa za slučaj nezaposlenisti izvršena retroaktivno, «radi izvršenja obaveza zbog [apelantovog] liječenja». Također, apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što su sudovi odbacili njegovu tužbu u odnosu na isplatu obaveznih doprinosa, smatrajući da za takav zahtjev nisu nadležni redovni sudovi, već upravni organi, čime mu je prekršeno pravo na pristup sudu.

a) Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 2599/04 od 15. decembra 2005. godine i presudu Općinskog suda broj PR-524/03 od 4. oktobra 2004. godine

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, broj Gž-2599/04 od 15. decembra 2005. godine, i presudu Općinskog suda, broj Pr-524/03 od 4. oktobra 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U odnosu na navedene presude, apelant osporava visinu dosuđene naknade za period u kojem je bio na čekanju posla, smatrajući da vještak finansijske struke nije uzeo u obzir pravilne podatke, te da sudovi nisu pravilno cijenili njegov nalaz i mišljenje. Međutim, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u osporenoj presudi, o čemu su dati jasni razlozi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud zapaža da se apelant žali i zato što su osporenim presudama sudovi odbacili, zbog apsolutne nenadležnosti, njegov zahtjev za isplatu doprinosa za zdravstveno, koji je postavio u ponovnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, iako je ovakav pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda pogrešan, apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava ipak nisu prihvatljivi. Naime, sudovi pogrešno zaključuju da u konretnom slučaju ne postoji nadležnost suda u parničnom postupku, već da je za pitanje isplate zakonom propisanih doprinosa nadležan organ uprave. Kako je to Ustavni sud u svojim ranijim odlukama zaključio, zaključenjem ugovora o radu nastaje obvezno-pravni odnos između poslodavca i uposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu uposleniku se daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred nadležnim sudom. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje redovnih sudova o njihovoj apsolutnoj nenadležnosti, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative nadležnog fonda. S tim u vezi, u slučaju kada nadležni fond ne vrši adekvatnu ekonomsko-finansijsku reviziju uplata doprinosa i ne pokreće upravne postupke radi naplate doprinosa, uposlenici bi bili lišeni svake mogućnosti da ostvare ova specifična prava iz radnog odnosa. Čak i ukoliko bi se uposlenici mogli, eventualno, uključiti u upravni postupak pokrenut radi naplate doprinosa, i tada bi situacija bila ista, jer pravo pokretanja postupka ima samo nadležni fond. Dakle, u konkretnoj situaciji uposlenici su potpuno zavisni od volje i inicijative nadležnog fonda da pokrene odgovarajući upravni postupak naplate doprinosa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 33.).

15. Iako bi se ovakav stav u cijelosti mogao primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelant i sam navodi da su mu doprinosi izmireni «retroaktivno, a radi izvršenja obaveze zbog [apelantovog] liječenja». Kako proizilazi da je tuženi ovu obavezu izmirio, Ustavni sud smatra da, iako postoji pogrešno pravno stajalište redovnih sudova u vezi sa ovim pitanjem, navodi apelanta o kršenju njegovog prava na pravično suđenje u vezisa ovim pitanjem očigledno nisu osnovani.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, broj 2599/04 od 15. decembra 2005. godine, i presudu Općinskog suda, broj PR-

524/03 od 4. oktobra 2004. godine, a u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj Gž-1236/03 od 26. augusta 2003. godine i presudu Općinskog suda broj PR-267/89 od 26. marta 2003. godine

17. Apelant se žali i na činjenicu da su sudovi smatrali da nisu apsolutno nadležni za odlučivanje o njegovom zahtjevu za isplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranuje, te navodi da predmet nije trebalo upućivati Kantonalnoj komisiji, već je sud trebao ispitati zakonitost njegovog upućivanja na čekanje posla i odlučiti o njegovom vraćanju u radni odnos.

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na ove navode Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st.1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...]

4. protekao je rok za podnošenje apelacije;».

20. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da, iako to apelant eksplicitno ne navodi, proizilazi da apelant osporava i presudu Kantonalnog suda, broj Gž-1236/03 od 26. augusta 2003. godine. Naime, ovom odlukom, sud je ukinuo samo dio prvostepene presude Općinskog suda, broj Pr-

267/89 od 26. marta 2003. godine, koji se odnosi na visinu naknade koju je tužena dužna isplatiti apelantu, dok je u dijelu koji se odnosi upućivanje predmeta Kantonalnoj komisiji i u dijelu kojim je apelantova tužba u vezi sa isplatom doprinosa iz penzijsko-invalidskog osiguranja odbačena zbog apsolutne nenadležosti, navedena prvostepena presuda postala pravosnažna. U postupku koji je ponovno proveden, sudovi su ovaj zahtjev apelanta odbacili upravo zato što je o tome već donesena pravosnažna odluka. Dakle, konačna odluka u odnosu na pitanje doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i upućivanje predmeta Kantonalnoj komisji je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1236/03 od 26. augusta 2003. godine. Ova presuda je nesumnjivo donesena i uručena apelantu još 2003. godine, prije nego što je započeo ponovni postupak u odnosu na visinu naknade. Kako je apelacija protiv te odluke podnesena 22. novembra 2005. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, broj Gž-

1236/03 od 26. augusta 2003. godine, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/05 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio