Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/05 (J. P.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2463/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2463/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jordana Pržulja podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-266/04 od 30. septembra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/1-23-515/03 od 3.

augusta 2004. godine, i rješenja Službe za komunalne poslove i poduzetništvo općine Gradačac, broj 03-372-105/98 od 14. aprila 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jordan Pržulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Luzerna, Švicarska, kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je, 3. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-266/04 od 30. septembra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12- 06/1-23-515/03 od 3. augusta 2004. godine, i rješenja Službe za komunalne poslove i poduzetništvo općine Gradačac (u daljnjem tekstu: Služba za komunalne poslove,) broj 03-372-105/98 od 14. aprila 2004. godine.

2. Služba za komunalne poslove je rješenjem, broj 03-372-105/98 od 14. aprila 2004. godine odlučila da apelant i njegova sestra, Jordanka Čančar rođ. Pržulj, nemaju pravo na povrat stana u posjed iza umrlog oca Pržulj Slobodana, koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici I. Kapetanovića, zgrada A-2, KS-47 u Gradačcu (u daljnjem tekstu raniji NSP). Naime, prvostepeni organ je utvrdio, na osnovu izvedenih dokaza, da je raniji NSP sporni stan koristio na osnovu ugovora o korištenju stana od 30. septembra 1986. godine i to kao samac, te da je umro 30. decembra 1999. godine u penzionerskom domu u Somboru. Također, prvostepeni organ je utvrdio da je kćerka ranijeg NSP, do aprila 1992. godine, živjela u Sarajevu sa svojom porodicom, a da je apelant sa svojom porodicom živio u porodičnoj kući u Gradačcu. Na osnovu toga, prvostepeni organ je zaključio da apelant i kćerka ranijeg NSP nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svoga oca, te da im ne pripada pravo na povrat stana. Osim toga, prvostepeni organ je utvrdio da su, 1993. godine u Staroj Pazovi, apelant i njegova sestra zaključili sa ocem ugovor o doživotnom izdržavanju, ali da i pored toga nemaju pravo na povrat spornog stana, jer nije ispunjen drugi zakonski uslov u takvom slučaju, tj. da su uselili u stan i živjeli u tom stanu u ekonomskoj zajednici sa ocem više od pet godina. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-06/1-23-515/03 od 3. augusta 2004. godine, potvrdilo prvostepeno rješenje, pa je protiv drugostepenog rješenja apelant pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

3. Kantonalni sud je osporenom presudom, broj U-266/04 od 30. septembra 2005. godine, odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da su pravilno upravni organi, na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da apelant i njegova sestra nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svoga oca u vrijeme njegove smrti, odnosno u momentu napuštanja stana, te da do tog momenta nisu trajno živjeli sa ocem u spornom stanu. Kantonalni sud je također zaključio da su za ovakvo zaključenje upravni organi imali uporište u izvedenim dokazima, a ovako utvrđeno činjenično stanje apelant nije ničim doveo u pitanje, budući da nije priložio nikakve nove dokaze na osnovu kojih bi se moglo doći do drugačijeg zaključka. Apelant je insistirao na tome da povrat stana traži na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da su pravilno upravni organi riješili ovo pitanje, budući da je nesumnjivo utvrđeno da su apelant i njegova sestra zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju nakon što je otac napustio stan, te da nisu uselili u sporni stan i ostvarili ekonomsku zajednicu života sa svojim ocem u periodu dužem od pet godina, kako to zahtijeva član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije imao konstituisano pravo na spornom stanu.

4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što je Kantonalni sud nezakonito riješio upravni spor, «neopravdano zanemarujući postojeći ugovor o doživotnom izdržavanju, kao valjan pravni osnov za sticanje imovinskog prava». Također, apelant smatra da je bio diskriminiran tokom postupka po nacionalnoj osnovi, budući da je «stambeni organ Općine Gradačac, svjesnom opstrukcijom onemogućio povrat i otkup stana» za vrijeme dok je otac apelanta bio živ, budući da je sporni stan «ispražnjen tek 2000. godine, dok je NSP umro 1999. godine».

5. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud navodi da ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj odluci, budući da zakon nije povrijeđen na štetu apelanta, kao i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Stoga Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

6. Ministarstvo u svom odgovoru također osporava navode iz apelacije, ističući da postupanjem tog organa nisu povrijeđeni propisi na štetu apelanta, te da je pravilno primijenjen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima. Služba za komunalne poslove navodi da je u apelaciji navedeno «niz neistinitih navoda», naročito u vezi sa navodnom opstrukcijom općinskih organa i diskriminacijom radi onemogućavanja povrata, o čemu nema nikakvih dokaza. Također, Služba za komunalne poslove navodi da je u postupku utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između ranijeg NSP i njegove djece 1993. godine u Staroj Pazovi, te da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, budući da je sporni stan bio društvena imovina, te da se stanarsko pravo moglo prenijeti na članove porodice samo u zakonom propisanim slučajevima. Kako apelant nije ispunjavao zakonom propisane uslove, nije ni mogao ostvariti pravo na povrat stana svoga oca. Na osnovu izloženog, Služba za komunalne poslove predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

14. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, u svojim ranijim odlukama, Ustavni sud je zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).

16. Međutim, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). U tom smislu, pitanje da li je apelant, u vrijeme smrti svoga oca, ondosno u vrijeme kada je njegov otac napustio sporni stan, imao status člana porodičnog domaćinstva, detaljno je ispitano i obrazloženo osporenim rješenjima upravnih organa i osporenom odlukom Kantonalnog suda. Upravni organi i Kantonalni sud su zaključili da apelant nije imao pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva svog oca, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, te mu zbog toga ne pripada pravo na povrat spornog stana, uprkos formalnom postojanju ugovora o doživotnom izdržavanju. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant nije imao «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu

18. Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa svojim imovinskim pravima. Stoga Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da apealnt nije imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega njegovi navodi ne ulaze u opseg ovog člana, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, a ni u toku upravnog postupka i upravnog spora, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/05 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio