Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2484/05 (N. R. i A. B.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Decertificirani policajci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2484/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2484/05, rješavajući apelacije Nermina Rizvanovića i Amira Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacije Nermina Rizvanovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-403/05 od 19. oktobra 2005. godine, i apelacija Amira Bešića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-354/05 od 12.

oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P- 301/03 od 26. januara 2005. godine, jer su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelant N.R.) iz Zenice i Amir Bešić (u daljnjem tekstu: apelant A.B.) iz Zenice, koje zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnijeli su, 5. decembra 2005. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), i to apelant N.R. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-403/05 od 19. oktobra 2005. godine, a apelant A.B. protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-354/05 od 12. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-301/03 od 26. januara 2005. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da predmetne apelacije spoji u jedan predmet, pod brojem AP-2484/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

a) Činjenično stanje u odnosu na apelanta N.R.

3. Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi)je rješenjem, broj 08-04/1-2-34-4-1270-1/02 od 18. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem, broj 08-4/1-2-34-4-1270-3/02 od 2. aprila 2002. godine, utvrdilo da apelantu prestaje radni odnos kod tuženog, zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane komesara UNMIBH/IPTF-a. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Općinskom sudu, koji je djelimičnom presudom, broj P-696/02 od 27. februara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-867/03 od 19. novembra 2003. godine, poništilo navedena rješenja tuženog kao nezakonita.

4. Međutim, tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, pa je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) svojim rješenjem, broj Rev-30/04 od 15. marta 2005. godine, reviziju tuženog uvažio,ukinuo navedenu drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovono odlučivanje. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da nije bilo osnova za donošenje djelimične presude, te da je drugostepeni sud bio dužan imati u vidu Aneks 11 Općeg Okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, Sporazum o restrukturiranju policije u Federaciji Bosne i Hercegovine i Petersburške deklaracije o Federaciji BiH. Također, Vrhovni sud je ukazao da u slučaju nesaglasnosti domaćeg i međunarodnog prava, prioritet ima međunarodno pravo, jer je ono prema Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, sastavni dio domaćeg zakonodavstva.

5. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, utvrdio da je žalba tuženog osnovana, pa je osporenom presudom, broj Gž-403/05 od 19. oktobra 2005. godine, žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je utvrdio da je odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti u isključivoj nadležnosti komesara IPTF-a, tako da o tome ne može odlučivati ni tuženi niti sud niti bilo koji drugi organ u Federaciji BiH, tj. da se odluka IPTF-a ne može pobijati bilo kakvim pravnim sredstvima i ima se sprovesti u djelo. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su Bosna i Hercegovina i njeni entiteti preuzeli obaveze da će poštovati sve odluke koje donese UNMIBH/IPTF, a među tim odlukama je i ona o oduzimanju ovlaštenja za rad u policiji, kakva je donesena i u konkretnom slučaju. Tuženi je, kako zaključuje Kantonalni sud, na osnovu takve odluke IPTF-a donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Budući da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu kako je navedeno.

6. Apelant navodi da nije izjavljivao reviziju zbog stava Vrhovnog suda koji je izražen u navedenoj revizijskoj odluci na osnovu koje je i donesena osporavana presuda Katnonalnog suda, ali i u drugim odlukama koje su se ticale istog činjeničnog i pravnog osnova, u kojima je Vrhovni sud revizije decertificiranih policajaca odbijao, zbog čega revizija nije efektivan pravni lijek.

b) Činjenično stanje u odnosu na apelanta A.B.

7. Presudom Općinskog suda, broj P-301/03 od 26. januara 2005. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-354/05 od 12. oktobra 2005. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog, broj 08-04/1-2-34-4- 5687-4/03 od 25. januara 2003. godine, i rješenje, broj 08-04/1-2-34-4-5687-5/03 od 20. februara 2003. godine, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno-pravni odnos na neodređeno vrijeme na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud uzeo u obzir Aneks 11 Općeg Okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, Sporazum o restrukturiranju policije u Federaciji Bosne i Hercegovine i Petersburške deklaracije o Federaciji BiH, kao i izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona. Osim toga, prvostepeni sud je zaključio da su rješenja o prestanku radnog odnosa donesena na osnovu odluke komesara UNMIBH/IPTF-a kojom je apelantu oduzeto ovlaštenje za vršenje policijskog posla, te mu se zabranjuje obavljanje bilo kakvog policijskog rada u Bosni i Hercegovini «sada i ubuduće». Prvostepeni sud je također zaključio da su osporena rješenja zakonita zato što je tužena postupila u skladu sa članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Zeničko-dobojskog Kantona» broj 8/02), u kojem je navedeno da ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos i u slučaju ako mu se odlukom IPTF-a zabrani rad u policiji. Stoga je prvostepeni sud zaključio da tužena nije bila obavezna da vodi disciplinski postupak radi utvrđenja eventualne odgovornosti apelanta, s obzirom na to je da bila obavezna donijeti odluku o prestanku radnog odnosa, budući da je odlukom komesara IPTF-a apelantu oduzet certifikat za rad u policiji.

8. Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio je prvostepenu odluku u cijelosti, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona kao lex specialis, kojim je regulisano da radni odnos službenog lica prestaje ako mu je odlukom IPTF-a zabranjen rad u policiji.

9. Apelant A. B. navodi da nije izjavljivao reviziju zbog već poznatog stava Vrhovnog suda izraženog u ranijim revizijskim odlukama povodom istog pitanja, u kojima je Vrhovni sud revizije decertificiranih policajaca odbijao zbog primjene Aneksa 11 Općeg Okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, Sporazuma o restrukturiranju policije u Federaciji Bosne i Hercegovine i Petersburške deklaracije o Federaciji BiH, te stava o supremaciji međunarodnog prava nad domaćim pravom. Zbog ovakvog stava, apelant smatra da revizija u konkretnom slučaju ne bi bila djelotvoran pravni lijek.

10. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, apelanti smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da su rješenja o otkazu zakonita, budući da protiv njih nikada nije proveden disciplinski postupak, a oduzimanje certifikata od strane IPTF-a moglo je poslužiti samo kao osnov za vođenje disciplinskog postupka i utvrđivanje disciplinske odgovornosti, a ne kao osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Osim toga, apelanti navode i da je Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (u daljnjem tekstu: Venecijanska komisija) zaključila u svom mišljenju od 24. oktobra 2005. godine da su «prava decertificiranih policajaca bila kršena zbog pomanjkanja općih, protivnih, nepristrasnih i neovisnih istraživanja njihovih prava», te da «niti bosanski sudovi niti bilo koja druga bosanska vlast nije kompetentna da ponovo pregleda ili poništi odluke o decertifikaciji». U vezi s tim, apelanti ističu da su sudovi odlučivali o tužbama apelanata koje se tiču rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne o tužbama protiv odluka IPTF-a o decertifikaciji. Također, apelanti smatraju i da su diskriminirani u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, budući da im je onemogućeno da rade.

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

13. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

a) Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

15. Apelanti se u konkretnom slučaju, žale na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u vezi sa prestankom njihovog radnog odnosa zbog neizdavanja certifikata od strane UNMIBH/IPTF-a, zato što smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti vodili parnične postupke protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, koji su okončani osporenim presudama. U vezi sa navedenim, Ustavni sud također zapaža da je postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantima prestao radni odnos zato što im nije bio izdat certifikat od strane komesara IPTF-a, a da protiv njih nije prethodno bio vođen disciplinski postupak. Kantonalni sud je u predmetu apelanta A.B. obrazložio da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona propisuje da ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos i u slučaju ako se odlukom IPTF-a zabrani rad u policiji, na osnovu čega i doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Po mišljenju sudova u konkretnom slučaju, tužena nije, s obzirom na ovakvu zakonsku odredbu, ni bila obavezna provesti disciplinski postupak, budući da u slučaju neizdavanja certifikata službenoj osobi, radni odnos prestaje ex lege, što je tužena samo mogla konstatovati rješenjem o prestanku radnog odnosa. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetu apelanta N.R., Kantonalni sud, pozivanjem na stav Vrhovnog suda, obrazložio da se kod odlučivanja o pitanjima decertificiranih policajaca mora imati u vidu i Aneks 11 Općeg okvirnog ugovora za mir u Bosni i Hercegovini, Sporazum o restrukturiranju policije u Federaciji Bosne i Hercegovine i Petersburške deklaracije o Federaciji BiH, te ustavne odredbe o supremaciji međunarodnog u odnosu na domaće pravo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti u isključivoj nadležnosti IPTF-a, te da su rješenja o prestanku radnog odnosa donesena na osnovu te odluke i zakonskih propisa.

17. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se mišljenje Venecijanske komisije o kršenju prava decertificiranih policajaca na koje se apelanti pozivaju odnosi na mogućnost preispitivanja odluka o oduzimanju certifikata pred nekim nadležnim tijelom, što nije ni bio predmet konkretnih postupaka pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju redovni sudovi su preispitali rješenja o prestanku radnog odnosa i utvrdili da su ona donesena u skladu sa zakonom.Ustavni sud smatra da su u oba predmeta redovni sudovi proveli dokazni postupak radi utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi sa rješenjima o prestanku radnog odnosa apelanata, te da su svoje zaključke u vezi s tim i u vezi sa primjenom relevantnih propisa jasno obrazložili.U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj 1120/04 od 13. oktobra 2005. godine). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Navodi u vezi sa pravom na nediskriminaciju

19. Apelanti se žale i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, apelanti samo paušalno navode da su diskriminirani, a u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav

1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2484/05 (N. R. i A. B.) | Sudska praksa | Aktio