Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/05 (L. Đ.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2553/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednci Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2553/05, rješavajući apelaciju Ljubice Đoković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Đoković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Đoković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Đoković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je, 12. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-21/96 od 19. jula 2005. godine, proglašen je krivim Mehmed Ćosović (u daljnjem tekstu: okrivljeni) za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj, Kž-453/05 od 9. novembra 2005. godine, potvrđena je prvostepena presuda, a žalba apelantice kao oštećene je odbačena kao nedopuštena, budući da je žalba bila podnesena zbog povrede krivičnog zakona, odnosno suprotno ovlašćenju iz člana 354. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH.
3. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su sudovi, kako navodi, pogrešno kvalifikovali krivično djelo za koje su okrivljenog oglasili krivim i osudili ga, budući da, prema njenom mišljenju, činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka ukazuje da je okrivljeni počinio «neko od krivičnih djela propisanih u glavi XVII KZFBiH – Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom». U vezi s tim, apelantica navodi da je njeno pravo «da utiče na adekvatnu kvalifikaciju krivičnih radnji okrivljenog, koji je ubio njene najbliže» ograničeno zakonom, naročito u pogledu osnova po kojima kao oštećena ima pravo izjaviti žalbu, ali i «političkom voljom javnog tužioca». Na osnovu toga smatra da suđenje u kojem «javni tužilac svjesno kvalifikuje radnje okrivljenog kao ubistvo umjesto kao ratni zločin», nije pravično sa aspekta apelantice kao oštećene. Osim toga, apelantica smatra da je zbog smrti bliskog člana porodice pretrpjela tešku patnju, koja je još «povećana ovakvom odlukom i kvalifikacijom djela», zbog čega smatra da se može smatrati žrtvom kršenja prava iz člana 3. Evropske konvencije.
a) Navodi u odnosu na pravo iz člana 6. Evropske konvencije
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»
5. Prvo pitanje na koje, u konkretnom slučaju, Ustavni sud treba odgovoriti je da li je osporenim presudama donesenim u krivičnom postupku protiv trećeg lica, a u kojem je apelantica imala status oštećene, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Postavlja se, dakle, pitanje uživa li u ovom slučaju apelantica zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
6. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odlučivali o krivičnoj odgovornosti trećeg lica, a apelantica se, kao oštećena, žali na sudske odluku kojima je to lice oglašeno krivim i kažnjeno, zato što smatra da je osporenim odlukama pogrešno kvalifikovano krivično djelo. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo onome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-408/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1.
Evropske konvencije nije primjenjivo na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije vezani za povredu prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Navodi u odnosu na pravo iz člana 3. Evropske konvencije
8. Apelantica se žali i da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
9. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.» Član 3. Evropske konvencije glasi:
«Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.»
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode apelantice o kršenju navedenog prava, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Ustavni sud naglašava da se član 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na slučajeve u kojima je osoba lišena slobode i podvrgnuta torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku u smislu Evropske konvencije i pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava. Ovo pravo se ni na koji način ne odnosi na pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica ili na činjenicu da je apelantica, u konkretnom slučaju, nezadovoljna kvalifikacijom krivičnog djela protiv trećeg lica. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica, iako je pretrpjela tragičan gubitak člana porodice, nije «žrtva kršenja» prava iz člana 3. Evropske konvencije, a činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, odnosno apelantica nema «opravdan zahtjev, u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantiuce o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić