Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2623/05 (K. M.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2623/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2623/05, rješavajući apelaciju Kasima Muminhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Muminhodžića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-117/05 od 22. septembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj P-177/03 od 24. maja 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Muminhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Benjamin Ibrulj, advokat iz Gradačca, podnio je, 20. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gž-117/05 od 22. septembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj P-177/03 od 24. maja 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj P-177/03 od 24. maja 2005. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže Arijanu Saračević - Helać i Bakira Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu naknade štetu za narušeni ugled u iznosu od 30.000 KM sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.973 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Gž-117/05 od 22. septembra 2005. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta protiv prvostpene presude i to samo u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka, pa je obavezao apelanta da tuženima plati na ime troškova iznos od 2.543 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.). Osim toga, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, neophodno je iscrpiti sve pravne lijekove koji su ustanovljeni do najvišeg nivoa, u onoj mjeri u kojoj obraćanje višem sudu još uvijek suštinski može imati utjecaja na odluku o meritumu, a uz to treba upotrijebiti i sva procesna sredstva koja mogu spriječiti kršenje Evropske konvencije (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Austria protiv Italije, aplikacija broj 788/60, Yearbook IV, 1961. i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146.).
7. U konkretnom slučaju, apelant nije protiv drugostepene presude izjavio reviziju, iako je to mogao učiniti. Naime, član 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj broj 53/03) propisuje u stavu 2. da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Apelant je pravosnažno obijen sa zahtjevom da mu tuženi naknade štetu u iznosu od 30.000 KM, što znači da je revizija u konkretnom slučaju bila dozvoljena. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, prema Zakonu o parničnom postupku, revizija takav pravni lijek koji omogućava da se pravosnažna drugostepena odluka ispita zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U konkretnom slučaju, apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda pogrešno primijenjena odredba člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, dakle da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Međutim, apelant je propustio protiv osporene odluke izjaviti reviziju, koja je bila dozvoljena, a u kojoj je mogao tražiti da se pred redovnim sudom ispita primjena materijalnog prava, zbog čega Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić