Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/05 (M. Z.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2663/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-2663/05, rješavajući apelaciju Mirjane Zrnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Zrnić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 249/03 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-44/00 od 14. juna 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Zrnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Srboljub Jovičinac, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 24. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-249/03 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-44/00 od 14. juna 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ps- 295/93 od 8. juna 1999. godine, obavezana je Razvojna banka A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), kao pravni sljednik Službe društvenog knjigovodstva SR BiH, da isplati apelantici, kao vlasnici preduzeća «Ekor-biro» iz Banje Luke, iznos od 2.945,35 dinara na ime obične štete i 608.749,75 dinara na ime izmakle dobiti, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Također, prvostepenom presudom je obavezana tužena da apelantici omogući nesmetano obavljanje novčanog prometa na žiro-računu «Ekor-biro» iz Banje Luke, koji je vlasništvo apelantice.

3. Osporenom presudom Okružnog suda, broj Ps-44/00 od 14. juna 2001. godine, preinačena je prvostepena presuda i apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Naime, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju svoje presude, Okružni sud je zaključio da je nesporno da je apelantica, 23. januara 1991. godine, zaključila sa prednikom tužene ugovor o otvaranju žiro-računa na neodređeno vrijeme. Tim ugovorom je regulisano da ugovorne strane imaju mogućnost raskida ugovora uz otkazni rok od 30 dana. Tužena je, kako je utvrđeno u prvostepenom postupku, dostavila apelantici obavijest o otkazivanju navedenog ugovora i ostavila joj otkazni rok od 30 dana. Također, tužena je apelanticu obavijestila da će žiro-račun biti ugašen, te da je potrebno da apelantica prebaci sredstva u iznosu od 1.646,50 dinara na drugi račun, radi zatvaranja spornog računa. Nakon toga, apelantica je obavijestila tuženu da ne pristaje na raskid ugovora, a tužena je 25. jula 1991. godine zatvorila sporni račun i sredstva prebacila na drugi račun, o čemu je obavijestila apelanticu pismenim putem.

4. Okružni sud smatra da je iz svega navedenog prvostepeni sud pogrešno zaključio da je ugovor raskinut jednostrano i bez ikakavog razloga, te da je takvo ponašanje tužene bilo suprotno pozitivnim propisima i samom ugovoru. Naime, Okružni sud je zaključio da je članom 5. navedenog ugovora određeno da svaka ugovorna strana može raskinuti ugovor uz otkazni rok od 30 dana. Niti jedan pozitivni propis, kako dalje navodi Okružni sud, koji je bio na snazi u to vrijeme, nije zabranjivao raskid ugovora i od strane izvršioca usluge, u konkretnom slučaju tužene. Također, Okružni sud navodi da je ugovorom predviđena mogućnost jednostranog raskida ugovora o otvaranju žiro-računa i to bez obaveze obrazlaganja razloga za raskid, pa je tužena tu mogućnost iskoristila i o tome obavijestila apelanticu uz ostavljanje predviđenog otkaznog roka. Okružni sud je ukazao i da ugovor ima snagu zakona za stranke koje su ga zaključile i ovjerile svojim potpisima, a da učesnici obligacionog odnosa mogu, prema odredbi člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koristiti sva prava koja su im tim ugovorom data. Osim toga, apelantica je imala mogućnost da preostala sredstva podigne u svako doba sa računa na koji je tužena sredstva prebacila nakon zatvaranja spornog žiro-računa. Apelantica je također mogla, kao vlasnica radnje preko koje je obavljala dopunsku djelatnost, otvoriti drugi žiro-račun kod bilo koje poslovne banke u mjestu sjedišta korisnika, pa nastaviti naplaćivati svoje usluge preko tog računa, ili je mogla naplatu vršiti i podnošenjem računa upravi prihoda na ovjeru. Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan, te da je i u slučaju da je šteta nastupila, apelantica sama za tu štetu odgovorna zato što nije podigla sredstva sa računa ni kada je obaviještena o gašenju niti kasnije, te zato što je uporno insistirala na tome da sporni žiro-račun ne može biti ugašen, umjesto da je otvorila novi žiro-račun.

5. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Rev-249/03 od 25. oktobra 2005. godine, odbio reviziju apelantice i potvrdio je drugostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, te da je drugostepeni sud pravilno primijenio pozitivne propise. Naime, apelantica i tuženi su kao ugovorne strane regulisale pravo na raskid ugovora uz otkazni rok od 30 dana od prijema obavijesti, a takva ugovorna odredba je u skladu sa načelom obligacionog prava da ugovorne strane uređuju svoje odnose po slobodnoj odluci, kako je to propisano članom 10. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je, prema zaključku Vrhovnog suda, pravilno Okružni sud zaključio da su obje ugovorne strane imale mogućnost raskida ugovora bez davanja razloga za raskid, što nije suprotno ni odredbi člana 20. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da ugovorne strane mogu svoj obligacioni odnos urediti i drugačije nego što je zakonom propisano, ako iz odredbi zakona ili predmetnog ugovora ne proizilazi šta drugo. Također, Vrhovni sud je naveo da to što je odredbom člana 20. Uredbe o načinu i uslovima pod kojima korisnici društvenih sredstava mogu kod Službe društvenog knjigovodstva otvoriti i ukidati račune («Službeni list SFRJ» broj 39/84) propisano na koji način i pod kojim uslovima se ukida žiro-račun kod Službe društvenog knjigovodstva, «ne znači da se međusobnim ugovorom kakav su zaključile stranke u ovom sporu, nije moglo regulisati pravo raskida ugovora i u korist prednika tužene kao druge ugovorne strane».

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, te da su sudovi propustili primijeniti lex specialis zakone i podzakonske akte koji uređuju način i postupak prilikom otvaranja i zatvaranja žiro-računa. Također, apelantica navodi da čak i da se mogao primijeniti Zakon o obligacionim odnosima, u konkretnom slučaju taj zakon nije primijenjen pravilno, jer se nisu stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora o otvaranju žiro-računa.

7. Vrhovni i Okružni sud osporavaju navode iz apelacije i ističu da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju ustavnih prava. Vrhovni sud naročito ističe da apelantica samo ponavlja ono što je već bila istakla u reviziji, a što je Vrhovni sud detaljno razmotrio i o čemu se izjasnio u osporenoj presudi. Stoga i Vrhovni i Okružni sud predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud pažljivo analizirali relevantne zakonske propise i utvrdili da je ugovorom koji su zaključili apelantica i tužena regulisano da taj ugovor može raskinuti svaka ugovorna strana uz ostavljanje otkaznog roka od 30 dana, kao i da je apelantica obaviještena da tužena raskida ugovor o otvaranju žiro-računa. Također, sudovi su utvrdili da je nesporno da je apelantica imala mogućnost podići svoj novac, ali da to nije učinila, kao i da je mogla otvoriti novi žiro-račun i poslovati bez štete koju je potraživala na ime izgubljene dobiti. Sudovi su također obrazložili sve relevantne odredbe koje su primijenili u konkretnom slučaju i dali su jasne razloge za svoje odluke. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su Vrhovni i Okružni sud proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/05 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio