Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/05 („Postabank“ BiH Poštanska banka Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1130/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1130/05, rješavajući apelaciju „Postbank“ BiH Poštanske banke Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Postbank“ BiH Poštanske banke Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-503/03 od 26. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Postabank“ BiH Poštanska banka Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Azra Smajović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je, 6. maja 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-503/03 od 26. novembra 2004. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P- 1532/02 od 6. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-310/03 od 5. juna 2003. godine, u ponovljenom postupku, odbio tužbeni zahtjev apelanta protiv tuženih Z.M. i T.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojem je zatraženo da se poništi ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Savfet bega Bašagića broj 54. (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen 28. maja 1999. godine i naloži tuženim da apelantu predaju u posjed sporni stan. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je apelant tuženoj Z.M. dodijelio na trajno korištenje sporni stan svojom odlukom, broj 06-582/97 GD od 6. novembra 1997. godine pod uslovom da ostane u radnom odnosu kod apelanta deset godina. Nadalje je utvrđeno da su tuženi sporni stan otkupili na temelju ugovora čije je poništenje traženo, a da je radni odnos tužene Z.M. kod apelanta prestao odlukom o prestanku radnog odnosa na lični zahtjev od 12. januara 2000. godine. Apelant je u postupku isticao da je bio doveden u zabludu od strane tužene Z.M. jer nije znao da će tužena neposredno nakon kupoprodaje spornog stana dati otkaz. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Općinski sud je zaključio da je, s obzirom da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor bez uslova iako je bio svjestan pod kojim je uslovima tuženoj Z.M. dodijelio stan na trajno korištenje, a nije se obezbjedio od posljedica ukoliko ne bude ispoštovan uslov od deset godina rada kod apelanta, tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-503/03 od 26. novembra 2004. godine, odbio apelantovu reviziju uz obrazloženje da je donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tužena Z.M. stekla pravo da istakne zahtjev za kupnju spornog stana, a da ga je apelant bio dužan prodati, te da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora prestao da važi ugovor o korištenju stana kako je i propisano članom 46. navedenog zakona, te je postalo bespredmetno apelantovo pravo na otkaz ugovora o korištenju spornog stana. Nadalje je navedeno u presudi Vrhovnog suda da je „nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tužitelj [apelant] svoje pravo na povrat stana mogao obezbjediti zaključenjem ugovora o prodaji pod raskidnim uslovom što bi mu omogućilo da traži povrat stana u slučaju prestanka rada prvotužene [tužene Z.M.] prije isteka roka od deset godina. Kako na taj način nije postupio već je zaključio bezuslovan ugovor na osnovu kojeg su tuženi postali vlasnici stana, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su zahtjev tužitelja kao neosnovan odbili.“
4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su redovni sudovi pogrešno primjenili odredbe Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89) i Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94). U apelaciji je navedeno da je tužena Z.M. postupila na prijevaran način, jer je onog trenutka kada je zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana dala otkaz ugovora o radu, a da je apelant znao da će se to desiti ne bi nikada zaključio kupoprodajni ugovor. Apelant smatra da je bio u zabludi prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog stana te da su stoga redovni sudovi trebali primjeniti član 62. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu imovinskih prava vide u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primjenili odredbe materijalnih zakona, odnosno da su u konkretnom slučaju trebali primeniti člana
62. Zakona o obligacionim odnosima jer je apelant navodno krivicom tužene Z.M. bio u zabludi kada je zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana. Apelanti u svojoj apelaciji, dakle, ponavljaju navode koje su iznijeli u toku redovnog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
8. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić