Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/05 (O. i K. M.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1214/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1214/05, rješavajući apelaciju Omera i Kasima Mustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera i Kasima Mustafića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-658/04 od 22. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer i Kasim Mustafić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 23. maja 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-658/04 od 22. marta 2005. godine.

2. Općinski sud u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem, broj P.68/04 od 25. maja 2004. godine, utvrdio da je tuženi I.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) omeo apelante, kao tužitelje, u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu parcele označene kao kč. br. 1045 u površini od 2084 m2, na način što je dana 8. marta 2002. godine na istoj zasadio dva komada sadnica, i naloženo mu je da sadnice ukloni i uzdrži se od takvog ili sličnog smetanja. Tuženi je uložio žalbu na rješenje Kantonalnom sudu.

3. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž.658/04 od 22. marta 2005. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepeno rješenje na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelanti na navedenoj parceli kosili travu 2000. i 2001. godine a da ih tuženi u tome nije ometao, s obzirom da su i sami apelanti priznali činjenicu da ih je tuženi opominjao da kosidbom ne oštete zasađene sadnice voća. Naime, kako je još navedeno u obrazloženju, iz iskaza saslušanih svjedoka i tuženog kao stranke proizilazi da je tuženi zasadio voće na navedenoj parceli prije 2000. godine i to 20 sadnica, dakle prije nego su apelanti radi košnje trave ušli u posjed nekretnine. Tuženi je 8. marta 2002. godine umjesto dvije postojeće sasušene sadnice zasadio dvije nove sadnice i prema mišljenju Kantonalnog suda tuženi tom radnjom nije apelante ni na koji način omeo u daljem vršenju njihovog posjeda jer je u pogledu obima i kvaliteta posjed ostao isti i neometan, zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

4. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su u suštini nezadovoljni zaključkom Kantonalnog suda da nije bilo smetanja njihovog posjeda od strane tuženog, navodeći da je taj sud pogrešno primjenio odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima kada je odbio njihov zahtjev za posjedovnu zaštitu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelanti povredu svog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vide u činjenici da im Kantonalni sud nije pružio posjedovnu zaštitu iako su takvu zaštitu dobili kod Općinskog suda. Ustavni sud smatra nespornim da u konkretnom slučaju apelanti, kao posjednici sporne nekretnine, uživaju zaštitu svojih „imovinskim prava“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju što je u skladu sa ranije utvrđenom praksom Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-107/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 15/05, stav. 21).

8. Međutim, osim što izražavaju nezadovoljstvo rješenjem Kantonalnog suda, apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njihovi navodi se svode na ukazivanje na pogrešnu primjenu Zakona o vlasničko pravnim odnosima, ali ni u tom smislu ne preciziraju u čemu se sastoji pogrešna primjena zakona. Dakle, suština njihove apelacije je nezadovoljstvo odlučenjem drugostepenog suda po kojem oni nemaju pravo na posjedovnu zaštitu. Ustavni sud zaključuje, da nezadovoljstvo apelanata osporenim rješenjem ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/05 (O. i K. M.) | Sudska praksa | Aktio