Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1244/05 (D. K.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1244/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, sutkinje, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1244/05, rješavajući apelaciju Dragana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kovačevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž- 3/05 od 22. marta 2005. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj K-24/04 od 6. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, koga zastupaju Goran Bubić i Zoran Bubić advokati iz Banja Luke, podnio je 2. juna i 7. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-3/05 od 22. marta 2005. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-24/04 od 6. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj K-24/04 od 6. oktobra 2004. godine apelant je oglašen krivim što je u drugoj polovini 2000. godine, na ljetovanju u mjestu Bijela kod Herceg Novog, izvršio silovanje nad svojom seksualno nezrelom pastorkom M.B. rođenom 7. januara 1988. godine, koje polno nasilje je nastavljeno do 18. maja 2004. godine, kada je oštećena pobjegla od kuće sa namjerom da izbjegne ponavljanje ovakvih događaja. Citiranom presudom je utvrđeno da je navedenim radnjama apelant počinio krivično djelo iz člana 185. stav 4. u vezi stava 2. – polno nasilje nad djetetom – Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni gtlasnik Republike Srpske“, br. 22/00, 33/00 i 37/01), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Rješavajući o žalbi apelanta i nadležnog tužitelja Vrhovni sud je donio presudu broj Kž-3/05 od 22. marta 2005. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu Okružnog suda u odnosu na odluku o kazni, osudivši apelanta na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, dok je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu.
3. Apelant je tokom cijelog krivičnog postupka imao advokata kao branioca. U odbrani koju je iznio na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi Vrhovnom sudu, apelant je negirao u cijelosti da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s tim da se suština navoda odbrane odnosila na dokazivanje kako je nemoguće bilo izvršiti predmetno krivično djelo bez vidljivih tragova povreda na tijelu oštećene, koji u konkretnom slučaju nisu dokazani. U žalbi apelant je negirao činjenične zaključke prvostepenog suda, te je ukazivao na razlike u iskazima koje je oštećena davala u različitim fazama krivičnog postupka.
4. Tokom prvostepenog postupka provedeni su brojni dokazi, međutim sud je posebnu pažnju obratio na iskaz malodobne oštećene M.B. zatim njene pisane poruke koju je ostavila u stanu 18. maja 2004. godine kao i njenog pisma od 22. maja 2004. godine, kao i na nalaze i mišljenje vještaka neuropsihijatra i vještaka psihologa, kojima je potvrđena vjerodostojnosti iskaza oštećene M.B. Vrhovni sud je ispitao žalbene prigovore apelanta, te naglasio da je prvostepeni sud obratio posebnu pažnju na razlike u iskazima oštećene, te zaključio da iako te razlike postoje da su iste uobičajene i na bilo koji način ne dovode u sumnju samu suštinu iskaza, koja tereti apelanta da je izvršio predmetno krivično djelo.
5. U apelaciji apelant se žali na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo za zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije. Povrede prava na pravično suđenje apelant vidi u sljedećem: a) došlo je do retroaktivne primjene prava tj. zakona koji je nepovoljniji za apelanta jer se događaj koji je opisan u optužnici desio prije 1. oktobra 2000. godine kada je tek stupio na snagu Krivični zakonik Republike Srpske koji je primjenjen u konkretnom slučaju, a koji je nepovoljniji za apelanta jer propisuje kvalifikovani oblik predmetnog krivičnog djela, dok zakon koji je važio u vrijeme navodnog izvršenja istog – Krivični zakon RS – Posebni dio „Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, br. 16/77, 19/77, 32/84, 19786, 40/87, 33/89, 2/90, 24/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93 i 14/94 – nije propisivao krivično djelo koje se apelantu stavljalo na teret predmetnom optužnicom; b) u osporenim presudama nije obrazložen princip teritorijalne primjene zakonodavstva Bosne i Hercegovine obzirom da je predmetno krivično djelo opisano u optužnici navodno izvršeno u Crnoj Gori; c) apelant smatra da redovni sudovi nisu bili nepristrasni odnosno da događaj za koji se apelant tereti nije rasvijetljen van svake razumne sumnje, što se dovodi u vezu sa činjenicom da redovni sudovi nisu uzeli u obzir ni jedno od svjedočenja koja su išla u korist apelanta, kao i da redovni sudovi nisu poštovali princip in dubio pro reo u sumnji u korist optuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U pogledu prigovora da je u konkretnom slučaju došlo do retroaktivne primjene zakona koji je nepovoljniji za apelanta kao i da nije obrazložen princip teritorijalne primjene zakonodavstva, Ustavni sud primjećuje da se ovi prigovori prvi put ističu u apelaciji pred Ustavnim sudom, te da apelant ni jednim dokazom nije potkrijepio, da je navedene prigovore isticao u ranijim fazama krivičnog postupka (prigovor na optužnicu, saslušanje na glavnom pretresu, žalba Vrhovnom sudu), a ni uvidom u obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su citirani prigovori, od strane apelanta, pokrenuti u ranijim fazama postupka bar u svojoj suštinskoj formi. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant navedene prigovore prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, takvi prigovori su, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno prima facie neosnovani te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
9. Što se tiče prigovora apelanta da redovni sudovi nisu bili nepristrasni prilikom donošenja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema niti jedan dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su redovni sudovi bili pristrasni tokom predmetnog postupka tj. da su davali prednost jednoj strani u postupku u odnosu na drugu ili da su pošli od ubjeđenja da je apelant izvršio predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavljalo na teret, te se stoga neće ulaziti u dalje ispitivanje navoda iz apelacije u odnosu na navodnu pristrasnost redovnih sudova, obzirom da Ustavni sud smatra da su takvi navodi očigledno prima facie neosnovani.
10. Što se tiče prigovora apelanta da redovni sudovi nisu uzeli u obzir svjedočenja koja njemu idu u korist, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocjene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamjeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. Obzirom da u konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili zašto ne prihvataju izjave svjedoka koje idu apelantu u korist, Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su isti očigledno prima facie neosnovani, kao i navodi apelanta da redovni sudovi nisu poštovali princip in dubio pro reo, obzirom da apelant ni jednim validnim navodom ili dokazom nije potkrijepio tvrdnje u pogledu povrede navedenog principa.
11. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 7. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić