Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/05 (M. T.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-479/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sutkinje Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-479/05, rješavajući apelaciju Marka Tomšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Tomšića, podnesene protiv Odluke o usvajanju izmjena i dopuna Regulacionog plana Tržnica Arizona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-356/04 od 3. oktobra 2004. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Tomšića, podnesene protiv Odluke o trajnoj promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02- 022-280/01 od 14. juna 2001. godine, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0- 02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine i Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0- 01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475- 1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Rev-8/03 od 10. septembra 2003. godine, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Tomšića, podnesene protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. Už.6/05 i Už.51/04 od 4. februara 2005. godine i Už.61/04 od 13. decembra 2004. godine i presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. U.39/03 od 3. decembra 2004. godine, U.53/03 od 30. jula 2004.godine i U.52/03 od 7. oktobra 2004. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih ptrava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Tomšića, podnesene protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. Už.6/05 i Už.51/04 od 4. februara 2005. godine i Už.61/04 od 13. decembra 2004. godine i presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. U.39/03 od 3. decembra 2004. godine, U.53/03 od 30. jula 2004. godine i U.52/03 od 7.
oktobra 2004. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Tomšić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubljane, podnio je, 4. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj U-61/04 od 13. decembra 2004. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj U.52/03 od 7. oktobra 2004. godine, Odluke o trajnoj promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-280/01 od 14. juna 2001. godine, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001.godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002.godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn- 2183/02 od 27. decembra 2002. godine, presude Apelacionog suda, broj Rev-8/03 od 10. septembra 2003. godine i Odluke o usvajanju izmjena i dopuna Regulacionog plana Tržnica Arizona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022- 356/04 od 3. oktobra 2004. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-479/05.
2. Apelant je, 31. marta 2005. godine, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Apelacionog suda, br. Už-6/05 i Už.51/04 od 4. februara 2005. godine i presuda Osnovnog suda, br. U.39/03 od 3. decembra 2004. godine i U.53/03 od 30. jula 2004. godine, Odluke o trajnoj promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-280/01 od 9. i 14. juna 2001. godine, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, i Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, presude Apelacionog suda, broj Rev-8/03 od 10. septembra 2003. godine i Odluke o usvajanju izmjena i dopuna Regulacionog plana Tržnica Arizona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022- 356/04 od 3. oktobra 2004. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-897/05.
3. Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti po istom pitanju, donio odluku o spajanju predmeta AP-479/05 i AP-897/05 u kojima je vođen jedan postupak i donesena jedna odluka pod brojem AP-479/05. Činjenice predmeta AP- 479/05
4. Odjeljenje - Odjel za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za urbanizam) je rješenjem, broj 06-362- 553/03-1 od 21. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija), broj 06-362-553/03-1-AP-338/03 od 19. juna 2003. godine, odbio je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja o rušenju, broj 06- 362-553/03 od 14. aprila 2003. godine, bespravno izgrađene skladišne hale „T-P prom“ na tržnici „Arizona“ Brčko Distrikt BiH. Apelant je protiv rješenja Apelacione komisije tužbom pokrenuo upravni spor pred Osnovnim sudom.
5. Osnovni sud je presudom, broj U-52/03 od 7. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už.61/04 od 13. decembra 2004. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je prema stanju u spisu utvrđeno da je apelant započeo izgradnju poslovnog građevinskog objekta u zoni lokaliteta tržnice „Arizona“ bez prethodno pribavljene urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje radi čega mu je rješenjem Urbanističko-građevinske inspekcije Odjeljenja za urbanizam, broj 10-362-36/01 od 16. maja 2001. godine naloženo da odmah obustavi daljnju gradnju i ostavljen mu je rok od 30 dana za pribavljanje potrebne dokumentacije. Nadalje je navedeno da je apelantu, s obzirom da nije postupio po navedenom rješenju, nadležna inspekcija rješenjem od 14. aprila 2003. godine naredila rušenje izgrađenog objekta. Osnovni sud je zaključio da je evidentno iz podataka spisa da je skladišnu halu apelant izgradio bespravno, što ni sam apelant nije osporio, a budući da taj objekat nije obuhvaćen važećim regulacionim planom za lokalitet tržnice „Arizona“, odnosno da je predmetom zemljištu određena druga namjena, da su bila osnovana upravna rješenja kojim je odbijan zahtjev za odlaganje rješenja o rušenju. Osnovni sud i Apelacioni sud su zaključili da je apelant građenjem bez urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje postupao protivno odredbama Zakona o prostornom uređenju („Službeni list R BiH“, br. 13/94 i 25/94).
Činjenice predmeta AP-897/05
6. Odjeljenje za urbanizam je rješenjem, broj 06-362-512/03 od 14. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije, broj 06-362-512/03-AP-271/03 od 8. maja 2003. godine, naredilo apelantu da izvrši rušenje sagrađenog ugostiteljskog objekta „Partner“ koji je apelant besrpavno izgradio na lokalitetu „Tržnica Arizona“ i da lokaciju objekta dovede u prvobitno stanje u roku od pet dana od dana prijema rješenja. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Osnovnim sudom.
7. Osnovni sud je presudom, broj U-39/03 od 3. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už.6/05 od 4. feburara 2005. godine, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
8. Apelant je u međuvremenu podnio i prijedlog za odlaganje izvršenja rješenja Odjeljenja za urbanizam od 14. aprila 2003. godine. Apelantov zahtjev je odbijen rješenjem Odjeljenja za urbanizam, broj 06-362-512/03-1 od 21. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije, broj 06-362-512/03-1-AP-360/03 od 27. juna 2003. godine. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Osnovnim sudom.
9. Osnovni sud je presudom, broj U-53/03 od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už-51/04 od 4. februara 2005. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu.
10. Osporene presude, u suštini, sadrže jednako obrazloženje kao i presude tih sudova donesene u postupku po zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja o rušenju skladišne hale kako je navedeno u ovoj odluci, jer se i u slučaju apelantovog ugostiteljskog objekta radilo o bespravno izgrađenom objektu. Vezano za apelantov navod da su upravna rješenja o rušenju donesena u skraćenom postupku, te na taj način nije bilo potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je u presudi od 30. jula 2004. godine naveo da je to učinjeno u skladu sa članom 126. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 3/00, 5/00, 9/02, 8/03, 8/04 i 25/05) kojim je propisano da organ može u skraćenom postupku riješiti stvar neposredno ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica koje su organu poznate. Nadalje je navedeno da, kako je sam apelant u svom prijedlogu za obustavu rušenja priznao da je podigao bez odobrenja ugostiteljski objekat, te imajući u vidu opšte poznatu činjenicu prema kojoj se bespravno podignuti objekat neće moći ni naknadno legalizovati jer nije obuhvaćen Regulacionim planom Brčko Distrikta BiH za prostor „Tržnica Arizona“. Osnovni sud je, stoga, zaključio da nije bilo povrede pravila postupka na apelantovu štetu, odnosno da nisu osnovani njegovi navodi da činjenice u postupku nisu potpuno i pravilno utvrđene.
11. U većem dijelu svojih apelacija apelant ponavlja navode koje je već izložio u apelaciji koju je Ustavni sud riješio svojom odlukom AP-624/04 od 28. juna 2005. godine. U ostalom dijelu apelant osporava presude Osnovnog suda i Apelacionog suda donesene u postupku rušenja, odnosno po njegovim prijedlozima za obustavu izvršenja rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objakata: skladišne hale i ugostiteljskog objekta „Partner“ na „Tržnici Arizona“. Iako apelant osporava samo presude donesene u upravnim sporovima po njegovim tužbama iz apelacija proizilazi da on osporava te postupke u cijelini. S tim u vezi, apelant je naveo da je u navedenim postupcima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer su upravna rješenja o rušenju donesena po skraćenom postupku, odnosno nije mu data mogućnost da iznese svoje činjenice u postupku. Također, to pravo mu nije bilo omogućeno ni pred redovnim sudovima. Takvim propustima nadležnih organa, nadalje je navedeno u apelaciji, povrijeđeno je i apelantovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo i da je spremnost apelanta i drugih privatnih vlasnika zemljišta na tržnici da legaliziraju postojeće objekte konačno ostala samo pusta želja, sa usvajanjem diskriminirajućeg Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina, broj 0-02-022-320/03 od 1. i 2. oktobra 2003. godine, jer će se čitav problem „Tržnice Arizona“ pa i njegovih objekata rješavati u sklopu tzv. „uređenja tržnice“ u okviru akata koje je Brčko Distrikt usvojio u cilju uređenja „Tržnice Arizona“. S tim u vezi, apelant smatra da je takvim zakonskim rješenjem Skupština Brčko Distrikta propustila da pruži pravnu zaštitu vlasnicima zemljišta na tržnici i time je povrijedila njihova imovinska prava i pravo na pravično suđenje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 6. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje [...] (6) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje ;
[...] (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.“
a.)Nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje
13. Apelant je osporio Odluku o usvajanju izmjena i dopuna Regulacionog plana Tržnica Arizona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine od 3. oktobra 2004. godine.
14. Ustavni sud, u kontekstu rješavanja ovih navoda apelanta, podjeća da prema članu VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv navedenog akata, jer taj akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-624/04, od 29. septembra 2004. godine).
15. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje. b.)Pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao
16. Apelant je osporio Odluku o trajnoj promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-280/01 od 14. juna 2001. godine, Odluku o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, Ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01- 014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, rješenje Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, rješenje Osnovnog suda, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine i presudu Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Rev-8/03 od 10. septembra 2003. godine.
17. Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP-624/04 28. juna 2005. godine riješio apelaciju u kojoj je apelant osporio iste odluke koje osporio u ovim apelacijama a koje su navedene u prethodnom stavu ove odluke. Apelant nije Ustavnom sudu predočio navode ili dokaze koji ukazuju da postoji osnov da Ustavni sud o istim pitanjima ponovo odlučije. Stoga Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
18. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
c.)Dopustivost ratione materiae
19. Apelant je osporio presude Apelacionog suda, br. Už.6/05 i Už.51/04 od 4. februara 2005. godine i Už.61/04 od 13. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda, br. U.39/03 od 3. decembra 2004. godine, U.53/03 od 30. jula 2004.godine i U.52/03 od 7. oktobra 2004. godine, navodeći da je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju tih presuda i u samom postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Ustavni sud je utvrdio da su sve osporene presude donesene u postupku izvršenja rješenja kojima je apelantu naloženo rušenje bespravno izgrađnih objekata na „Tržnici Arizona“, odnosno postupku po zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja o rušenju tih objekata.
21. U odnosu na apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično saslušanje Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio „da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).
22. Kako je već ranije navedeno u ovoj odluci osporene presude su donesene u postupku izvršenje rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objekata. U tom se postupku nije utvrđivalo apelantovo pravo na objektima koji su predmet rušenja, niti je apelant osporio činjenice da se radilo o bespravno izgrađenim objektima. Apelant je, u suštini, zatražio odlaganje izvršenja dok ne dođe do realizacije regulacionog plana kojim nisu bili obuhvaćeni njegovi objekti. U postupku donošenja osporenih presuda se nije utvrđivalo ni apelantovo pravo na legalizaciju njegovih objekata nego je to bio predmet drugog postupka koji nije predmet ovih apelacija. Dakle, radilo se isključivo o postupku izvršenja koji u suštini ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio „da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog.Ustavni sud, rukovodeći se navedenim principom, zaključuje da u konkretnom slučaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na ovaj postupak, pa je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
d.)Dopustivost prima faciae
24. Apelant je osporio presude Apelacionog suda, br. Už.6/05 i Už.51/04 od 4. februara 2005. godine i Už.61/04 od 13. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda, br. U.39/03 od 3. decembra 2004. godine, U.53/03 od 30. jula 2004. godine i U.52/03 od 7. oktobra 2004. godine, u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se nije pozvao na neki od principa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nego on povredu svog prava na imovinu obrazlaže argumentima koje je naveo vezano za povredu njegovog prava na pravično suđenje, a koji se odnose na način utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava.
25. Ustavni sud općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao osnova za zaključak da je u postupanju sudova kod donošenja osporenih odluka bilo proizvoljnosti, pa zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da jer su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelant u dijelu u kojem navodi koja su njegova prava u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđena navodi diskriminaciju ali argumente o postojanju diskriminacije veže za postupak legalizacije bespravno izgrađenih objekata na lokalitetu „Tržnice Arizona“ što nije predmet ovih apelacija. U tom kontekstu apelant navodi i to da Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata u Brčko Distriktu nije omogućena legalizacija objekata koji su izgrađeni na lokalitetu „Tržnice Arizona“, zbog čega su vlasnici tih objekata diskriminirani u uživanju svojih imovinskih prava i prava na pravično suđenje u odnosu na one kojima je legalizacija omogućena. Zbog toga je apelant zatražio da Ustavni sud procjeni da li su takva zakonska rješenja u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud zaključuje da apelant traži od Ustavnog suda ocjenu „kvalitete“ navedenog zakona sa standardima zaštite ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u postupku rješavanja apelacija u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i ranije ulazio u ocjenu „kvaliteta“ zakona (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službanom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/05). Međutim, Ustavni sud smatra da se navedeni princip ocjene „kvalitete“ zakona ne može primjeniti u konkretnom slučaju jer sporni zakon nije nesporedno primjenjen u osporenim presudama, što je bio slučaj u predmetima u kojima se Ustavni sud bavio ocjenom „kvalitete“ zakona. Ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje, odnosno ukoliko se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelacijama ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić