Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/05 (S. L.)

Odluka donesena 26. 05. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-261/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru i Miodrag Simović, i sudije David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-261/05, rješavajući apelaciju Sadete Livadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadete Livadić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj GŽ-597/04 od 28. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadeta Livadić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 19. februara 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne u Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj GŽ-597/04 od 28. decembra 2004. godine. Apelantica je, 7. juna 2005. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 26/04-I od 23. novembra 2004. godine, određeno rješenjem o izvršenju tog suda, broj I-361/05 od 14. marta 2005. godine. Na temelju člana 78. stav 1., tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlukom, broj AP-261/05 od 15. juna 2005. godine, odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Osnovni sud je presudom, broj P-26/04-I od 23. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž.597/04 od 28. decembra 2004. godine, ustanovio pravo privremene služnosti kolskog i pješačkog prolaza u korist parcele označene kao k.č. broj 1423/24 upisane u PL. broj 5851 k.o. Brčko II, kao povlasnog dobra, u vlasništvu tužitelja Pere i Stojanke Matić (u daljnjem tekstu: tužitelji). Apelantica je obavezana da, kao vlasnica poslužnog dobra – parcele koja je po katastarskom premjeru označena kao k.č. broj 1423/23 upisana u Pl. broj 875 k.o. Brčko II, prizna i omogući tužiteljima korištenje prava služnosti preko poslužne parcele pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelantica parcelu koja je povlasno dobro prodala, 1987. godine, Milanu Vrcakoviću iz Brčkog koji je na parceli započeo izgradnju porodične stambene zgrade, a zatim je parcelu sa započetim objektom prodao tužiteljima. Iste godine, kako je nadalje utvrđeno, pred Osnovnim sudom je zaključeno poravnanje između apelantice i Milana Vrcakovića kojim se apelantica obavezala na davanje prava služnosti kolskog i pješačkog prolaza preko poslužne parcele dužine 46,00 metara a širine od 2,60 do 3,60 metara. Sudsko poravnanje je, kako je utvrđeno, zaključeno u postupku koji je pokrenuo protiv apelantice Milan Vrcaković radi ostvarenja prava stečenih po osnovu kupoprodaje i on se saglasio da sporni put ostane u sastavu apelanticine parcele, a da na istom on ima pravo služnosti kolskog i pješačkog prolaza. Apelacioni sud je, u svojoj presudi, zaključio da je Milan Vrcaković spornim putem prolazio od kada je od apelantice kupio povlasnu parcelu, i sudsko poravnanje koje je zaključeno neposredno prije prodaje povlasne parcele tužiteljima imalo je za svrhu ne da se prolaz spornim putem obezbjedi Milanu Vrcakoviću nego baš tužiocima kao njegovim kupcima, a što je vjerovatno i bio uslov da oni kupe tu parcelu. Nadalje je zaključeno da je dokaz prethodnog i to da apelantica nije tužiteljima branila prolaz preko poslužne parcele od 1987. godine, i da im je počela braniti prolaz 2003. godine kada se vratila u Brčko. Sve do tada, kako je navedeno u presudama redovnih sudova, tužitelji su nesmetano koristili sporni put.

3. U presudi Apelacionog suda je, u odgovoru na apelanticine navode iz žalbe da se radilo o personalnoj služnosti, te da urbanistički plan ne sadrži potrebne oznake, odnosno da nije određeno vrijeme trajanja privremene služnosti, navedeno da iz grafičkog izvoda urbanističkog plana grada Brčko za naselje „Grčica“, broj 06-364-1651 od 21. decembra 1987. godine, slijedi da je preko apelanticine parcele bio predviđen privremeni pristupni put, kojim su tužitelji prolazili proteklih godina nakon što su sagradili svoju porodičnu stambeni zgradu. Stanje je i do danas nepromjenjeno, navedeno je u presudi, jer i u novom urbanističkom planu iz 2003. godine, kao i u elaboratu o lokaciji Odjeljenja za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj od 17. septembra 2003. godine također postoji privremeni pristupni put preko apelanticine parcele.

4. Osnovni sud je rješenjem, broj I.361/05 od 14. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda, broj Gž.205/05 od 5. maja 2005. godine, na prijedlog tužitelja, dozvolio izvršenje presude Osnovnog suda od 23. novembra 2004. godine. Osnovni sud je zaključkom, broj I-361/05 od 25. maja 2005. godine, odredio sprovođenje izvršenja kod apelantice kao izvršenika, uklanjanjem postavljenih prepreka, drvene šupe, žičane ograde i drvene kapije sa njene nekretnine kako bi se tužiteljima omogućilo korištenje prava služnosti kolskog i pješačkog prolaza. Također je zaključkom naložena naplata troškova postupka u ukupnom iznosu od 950 KM, popisom, procjenom i pljenidbom pokretnih stvari apelantice koje se nalaze u njenoj kući.

5. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica nije posebno obrazložila nijednu od ovih povreda nego je navela da su tužitelji nezakonito «oteli» njenu imovinu, te da s obzirom na korumpiranost u nadležnim institucijam može očekivati i da je sa porodicom istjeraju na ulicu. Apelantica je navela i da je vođen postupak pred redovnim sudovima vezano za ulazak tuženih u dio njene imovine, odnosno njihovu „otimačinu“ dijela njene imovine, ali ona nije osporila odluke u tom postupku koji je prvosnažno okončan 2003. godine u korist tužitelja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Iako je apelantica osporila samo drugostepenu odluku donesenu u parničnom postupku, nesporno je da se njeni navodi odnose i na prvostepeni postupak s obzirom da je osporenom odlukom potvrđena prvostepena presuda u cijelosti. Apelantica je u parničnom postupku ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. S obzirom da se radilo o parničnom postupku radi ustanovljavanja služnosti puta, Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni sud izveo potrebne dokaze, a posebno dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geometra te uvid u pismeni nalaz i mišljenje vještaka geometra, te na utvrđeno činjenično stanje primijenio važeće materijalno-pravne propise. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Ustavni zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/05 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio