Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/05 (Tera product d.o.o.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-322/05, rješavajući apelaciju Tera produkt d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tera product d.o.o., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

636/03 od 8. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (primafacie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tera produkt d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, koga zastupa Ognjen Tadić advokat iz Banja Luke, podnio je 3. marta 2005 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-636/03 od 8. decembra 2004. godine.

2. Rješenjem Republičke tržišne inspekcije odjeljenje Bjeljina (u daljnjem tekstu: Inspekcija) broj 05/2-324-3-5-10-124/03 od 3. marta 2003. godine od apelanta je oduzeta određena količina robe koja je zatim privremeno uskladištena u magacinskom prostoru d.o.o. Tahorad u Istočnom Sarajevu gdje je i zatečena prilikom inspekcijske kontrole. Izvršenom inspekcijskom kontrolom konstatovano je da je apelant u svoje poslovne knjige unosio neistinite podatke i sačinio trgovačku knjigu sa neistinitom sadržinom čime je postupio suprotno odredbama čl. 16, 18, 23. i 94. Zakona o preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 24/98, 62/02), čl. 4, 5, 8. i 56. stav 1. tačka 6. Zakona o trgovini («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 16/96 i 52/01) i čl. 5, 6, 7. i 14. Pravilnika o obliku i načinu vođenja trgovačke knjige. («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 5/97).

3. Protiv rješenja Inspekcije broj 05/2-324-3-5-10-124/03 od 3. marta 2003. godine apelant je izjavio žalbu Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske u (daljem tekstu: tuženi) u kojoj je osporavao činjenično stanje i pravilnu primjenu propisa na osnovu kojih je doneseno navedeno rješenje.

4. Rješavajući o žalbi apelanta tuženi je rješenjem broj 01-32-5-792/03 od 14. maja 2003. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Inspekcije.

5. Nezadovoljan odlukama Inspekcije i tuženog, apelant je tužbom protiv rješenja tuženog broj 01-32-5-792/03 od 14. maja 2003. godine pokrenuo spor pred Vrhovnim sudom, koji je presudom broj U-636/03 od 8. decembra 2004. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud konstatuje da je tuženi ispravno primjenio propise i utvrdio činjenično stanje nalazeći da je apelant suprotno propisima imao namjeru prodavati robu koja je bila uskladištena za tu svrhu i to izvan sjedišta preduzeća u Palama, iako taj dio preduzeća nije bio upisan u registar prema mjestu obavljanja tih poslova.Vrhovni sud zaključuje također, da je apelant uskladištenjem robe pokazao jasnu namjeru da ne vrši trgovinu robom koja se neposredno isporučuje bez prethodnog uskladištenja. Isto tako Vrhovni sud smatra da je tuženi pravilno utvrdio da skladište robe nije ispunjavalo propisane uslove, jer je apelant iznajmio prostor za skladištenje robe od pravnog lica koje nije registrovano za skladištenje robe, iako je kao dobar privrednik bio u obavezi da provjeri da li zakupljeno skladište odgovara propisanim uslovima skaldištenja robe. Nadalje, Vrhovni sud navodi da se radilo i o robi za koju suprotno odredbama člana 8. Zakona o trgovini određena roba (autosjedišta za kamione, zadnja svijetla, trube za navijače, futrole za mobilne telefone itd.) nije imala otpremnice ili račune, nije bila evidentirana u knjigu ulaznih faktura, niti je bila evidentirana u trgovačku knjigu, a za nju nije sačinjena ni kalkulacija cijena. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Inspekcija ispravno postupila kada je oduzela zatečenu robu, kao i tuženi koji je odbio žalbu apelanta protiv rješenja Inspekcije.

6. Nakon presude Vrhovnog suda broj U- 636/03 od 8. decembra 2004. godine kojom je odbijena tužba apelanta, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj iznosi tvrdnje da je Vrhovni sud donio pogrešne zaključke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalne propise. Smatra, takođe da su mu na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kao i član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je garantovano slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljan presudomVrhovnog suda apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu ostalih navoda apelant također, ne navodi na koji način su povrijeđena ta prava, niti nudi dokaze ili činjenice koje bi te povrede učinile mogućim ili vjerovatnim, a veže ih isključivo za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u presudi Vrhovnog suda koju osporava apelacijom. Ustavni sud smatra da sankcionisanje utvrđenog nepropisnog postupanja samo po sebi ne dovodi do povrede ustavnih prava na koje se apelant poziva. Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju čl. I/4. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/05 (Tera product d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio