Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-968/05 (G. K.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-968/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-968/05, rješavajući apelaciju Gospe Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gospe Knežević, podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj Gž-1447/01 od 12. marta 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gospa Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 8. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1447/01 od 12. marta 2002. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-1905/97 od 1. februara 1999. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete zbog vozila koje joj je otuđeno sa parkirališta Javnog komunalnog preduzeća Čistoća (u daljnjem tekstu: tuženi). Tuženi je osporavao svoju pasivnu legitimaciju tvrdeći da nije imao obavezu čuvanja vozila na parkiralištu, a takvo stanje proizlazi i iz Odluke o organizovanju tuženog kao javnog preduzeća u kojoj je navedeno da pruža usluge parkiranja motornih vozila na javnim parkinzima i održavanje parking prostora. Sud je utvrdio da je tuženi bio registrovan za djelatnost održavanja parkirališta, da je apelantica 13. septembra 1991. godine ostavila vozilo na parkingu tuženog, da je platila parkiranje vozila i da je vozilo istog dana otuđeno sa parkirališta tuženog za vrijeme dok je apelantica bila na svom redovnom poslu. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da apelantica i tuženi nisu bili u ugovornom odnosu ostave, jer ne samo da apelantica nije predala ključeve svog vozila radniku na parkiralištu u kom slučaju bi se stvorila ugovorna obaveza tuženog, nego ni na kuponu o plačenom parkiralištu nema podataka o vrsti i tipu vozila, niti su unesene registracione oznake vozila, iz čega po ocjeni Osnovnog suda jasno proizlazi da tuženi nije preuzeo obavezu čuvanja vozila, već je samo obezbjedio parking prostor apelantici.

3. Apelantica je protiv navedene presude Osnovnog suda izjavila žalbu Okružnom sud koji je presudom broj Gž-1447/01 od 12. marta 2002. godine odbio žalbu apelantice kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud navodii da apelantica navodima žalbe ni na koji način nije dovela u sumnju presudu Osnovnog suda donesenu na osnovu zaključka da se ne može uspostaviti odgovornost tuženog koji nije preuzeo obavezu čuvanja vozila, nego je samo apelantici obezbjedio parking prostor za određenu cijenu te usluge. Po mišljenju Okružnog suda sama činjenica da na kuponu nije označena vrsta i tip vozila, odnosno registarski brojevi onemogučuje radnike na parkiralištu da čuvaju vozilo, jer ne znaju kome pripada. Također, Okružni sud navodi da je žalbena tvrdnja apelantice kako joj je izdat kupon na kojem stoji i obaveza čuvanja vozila od strane tuženog netačna, jer je punomočnik apelantice podneskom od 10 aprila 1992. godine, uz koji je priložio kupon, naveo da prilaže nađeni kupon koji potiče iz tog vremena.

4. Apelantica u apelaciji osporava činjenično stanje na osnovu kojeg su sudovi donijeli presude. Smatra da je kupon o plačenoj usluzi parkiranja tuženom, na kojem je unesena obaveza čuvanja vozila, dokaz da je ta obaveza i postojala, a okolnost da na kuponu nisu unesene registracione oznake vozila pripisuje nemaru radnika na parkiralištu za šta, po njenoj tvrdnji, odgovornost snosi tuženi. Smatra da je Okružni sud navedenom presudom povrijedio njena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

8. U konkretnom slučaju nezadovoljna presudom Okružnog suda apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelantica ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguća, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na obaveze tuženog u odnosu na apelanticu povodom kupona o naplati parking usluge i uspostavljanju odgovornosti tuženog za otuđenje vozila sa parkirališta, apelantica je iznosila tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i sudovi su povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo Stoga, Ustavni sud smatra da je u cjelini postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i da apelantica ni na koji način nije učinila mogućom ili vjerovatnom povredu prava na koje se poziva.

9. Povodom navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelantica se ne poziva ni na jedan od principa iz ovih članova, niti navodi u čemu se sastoji povreda prava na imovinu. Paušalnu izjavu da se radi o povredi prava na imovini apelantica ni na koji način nije potkrijepila činjenicama ili dokazima i na taj način ih učinila vjerovatnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju, ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica nije dokazala ili učinila vjerovatnim da je tuženi pasivno legitimisan i time odgovoran za nastalu štetu. Prema tome, osporavane sudske odluke ne predstavljaju «miješanje» u pravo apelantice na mirno uživanje imovine. Ovim odlukama nije odlučeno o njenom pravu na povrat otuđenog vozila, odnosno naknadu štete, već je samo odlučeno da tuženi u konkretnom slučaju, nije dužan da joj naknadi nastalu štetu. Apelantica zadržava pravo da naknadu štete zahtijeva od strane koja je štetu prouzrokovala. Okolnosti da je tužbeni zahtjev apelantice usmjeren na tuženog za koga je sud utvrdio da nije pasivno legitimisan i da su redovni sudovi donijeli presude suprotno očekivanjima apelantice po ocjeni Ustavnog suda ne predstavljaju same po sebi povredu njenog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-968/05 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio