Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/05 (S. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1079/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1079/05, rješavajući apelaciju Smaje Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Bajrića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Kž- 8/05 od 28. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj K-38/04 od 4. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajo Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 23. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-8/05 od 28. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-38/04 od 4. augusta 2005. godine.
2. Općinski sud je presudom broj K-38/04 od 4. augusta 2004. godine apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 6. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) i izrekao mu uslovnu osudu tako što je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca zatvora koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo.
3. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Kž-8/05 od 28. februara 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda.U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je apelant iz nehata oštećenoj nanio tešku tjelesnu povredu u vidu loma lijevog djela donje vilice, udarcem stisnute pesnice prilikom pokušaja oštećene da sprijeći fizički sukob između supruga oštećene i apelanta. Nadalje, na osnovu procjene iskaza brojnih saslušanih svjedoka, stručnog mišljenja vještaka medicinske struke i drugih dokaza provedenih u toku postupka na Općinskom sudu, Kantonalni sud zaključuje da je Općinski sud pažljivo analizirao i cijenio sve dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je i primjenio odgovarajući materijalni zakon. Kantonalni sud smatra, kao i Općinski sud, da je apelant djelovao nehatno u odnosu na povrijeđivanje oštećene, jer je bio svjestan da u okolnostima bliskog odstojanja u odnosu na oštećenu i njenog nastojanja da sprijeći fizički sukob između apelanta i njenog muža, radnje koje je poduzeo radi fizičkog obračuna sa mužem oštećene, mogu za posljedicu imati i povrijeđivanje oštećene, ali je olako držao da toga neće doći. Također, Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno odmjerio odluku o kazni obzirom na stepen krivične odgovornosti, način izvršenja krivičnog djela, nastalu štetnu posljedicu i zapriječenu kaznu za navedeno krivično djelo.
4. U apelaciji apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i tvrdi da su sudovi pogrešno primjenili propise, čime je u odnosu na njega povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je on bio žrtva napada muža oštećene koji ga je udario i oborio na zemlju te da iz tog položaja i u takvom stanju nije mogao nanijeti povredu oštećenoj. Iz navedenih razloga i zbog toga što sud nije poklonio vjeru dokazima koji su bili dio njegove odbrane, nego je presuda donesena na osnovu iskaza oštećene i njenog supruga, smatra da nije imao pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguća, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđivanje činjenica od kojih zavisi njegova krivična odgovornost i utvrđivanje oblika vinosti u njegovim radnjama prilkom izvršenja krivičnog djela, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, pa su Kantonalni sud i Općinski sud povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Isto tako, sudovi su nezavisni u procjeni koje dokaze smatraju vjerodostojnim, pa se prigovor apelanta da ih sudovi nisu tumačili u njegovu korist, ne može smatrati osnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da je u cjelini postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije i da apelant ni na koji način nije učinio mogućom ili vjerovatnom povredu prava na koje se poziva. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena zbog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović