Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/05 (S. Č.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1464/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednik, Valerija Galić, potpredsjednica, i Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić sudije, na sjednici održanoj 13. juni 2006. godine, u predmetu broj AP-1464/05, rješavajući apelaciju Saima Čizmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saima Čizmića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-

23/05 od 26. aprila 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj K-4/04 od 14. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saim Čizmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupaju advokati Vukašin Bošković i Vladimir Raosavljević, podnio je 7. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-23/05 od 26. aprila 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-4/04 od 14. decembra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. oktobra 2005. godine.

2. Okružni sud je presudom broj K-4/04 od 14. decembra 2004. godine apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Istovremeno prema apelantu je na osnovu člana 58. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja uz izdržavanje kazne zatvora, a u smislu člana 62. stav 1. istog zakona i mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta-noža kojim je izvršeno krivično djelo.

3. Protiv navedene presude Okružnog suda, apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom broj Kž-23/05 od 26. aprila 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je nesporno kako je apelant oštećenom zadao povredu u vidu ubodne rane u predjelu grudnog koša sa desne strane što je dovelo do masivnog krvarenja oštećenog i njegove smrti. Nadalje na osnovu procjene dokaza provedenih u toku postupka na Okružnom sudu, Vrhovni sud zaključuje da je sukob između oštećenog i apelanta bio verbalnog karaktera, a da se u jednom djelu pretvorio u međusobno guranje i da nijedan od učesnika sukoba nije udario svog protivnika, da je oštećeni bio nenaoružan pa da iz tih razloga nije izvršio u fizičkom obliku takav napad na apelanta da bi u krivično-pravnom smislu predstavljao aktivnu i realnu radnju kojom je bilo ugroženo neko dobro, život ili tjelo apelanta, na koji način bi se uspostavilo pravo apelanta na odbranu. Također, Vrhovni sud smatra da je Okružni sud pravilno procjenio umišljajno djelovanje apelanta, odnosno da je apelant bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje, što se ogleda u činjenici da je povredni udarac nožem zadao izrazito jakim zamahom, odozgo prema dole, u grudni dio tjela oštećenog koji se smatra vitalnim djelom ljudskog tijela.

4. U apelaciji apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i tvrdi da su sudovi pogrešno primjenili propise, čime je u odnosu na njega povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je djelovao u nužnoj odbrani, osporava i nalaz vještaka neuropsihijatra u smislu da sud od vještaka nije tražio da se izjasni o stepenu i vrsti straha koji je bio izazavan kod apelanta, od koje okolnosti direktno zavisi ne samo opravdanost njegovog postupka nego i eventualno blaža kvalifikacija krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, navode o postupanju u nužnoj odbarani apelant je iznosio i tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, pa su Vrhovni sud i Okružni sud povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo, pri čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu arbitrarnost. Ustavni sud smatra da je u cjelini postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije i da apelant ni na koji način nije učinio mogućom ili vjerovatnom povredu prava na koje se poziva.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/05 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio