Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/05 ("Union Banka" d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1168/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1168/05, rješavajući apelaciju «UNION BANKA» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «UNION BANKE» d.d.

Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002.

godine i presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-998/01 od 26.

marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «UNION BANKA» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev- 152/03 od 27. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine i presude Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-998/01 od 26. marta 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. juna 2005. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

3. RZ Jugobanka, Jugobanka d.d. Sarajevo, čiji je pravni sljednik apelant, je svom uposleniku Dž.H. dodijelila stan, površine od 65 m2, u ulici Ante Bakotića br 1, sada Himze Polovine broj 1 u Sarajevu te je na osnovu akta prednika apelanta Dž.H. sa tadašnjim SIZ-om stanovanja 12. januara 1991. godine zaključio ugovor o korištenju stana, broj MB/05-1-50/90 a potom i ugovor o korištenju stana sa prednikom apelanta, broj MB 334 od 13. marta 1992 godine.

4. Dž. H. je također bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici, u ulici Mejdandžik broj 9-c, a na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 31. marta 1967. godine sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u Zenici, koji stan je, 26. juna 2001. godine, na osnovu Sporazuma, broj 03-1/78 od 12. januara 2001. godine vratio Općini Zenica.

5. Odlučujući o tužbi apelanta Općinski sud je donio presudu, broj P-814/97 od 15. decembra 1999. godine, kojom je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na otkaz ugovora o korištenju stana Dž.H. u ul. Himze Polovine broj 1. Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž. 419/01 od 26. aprila 2001. godine, kojim je uvažio žalbu apelanta, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku, Općinski sud je presudom, broj P-998/01 od 26. marta 2002. godine, odbio apelanta sa preinačenim tužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje da je ništav ugovor o korištenju stana br. MB/05-1-50/90, zaključen 12. januara 1991. godine između prvotuženog Dž. H. i SIZ Stanovanja, kao i ugovor o korištenju stana, broj MB 334 zaključen 13. marta 1992. godine između prvotuženog i prednika apelanta, a zbog neuseljenja u zakonskom roku, pa su shodno navedenom tuženi dužni stan slobodan od ljudi i stvari predati apelantu u posjed. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim na ime troškova postupka naknadi iznos od 264,00 KM.

7. U obrazloženju presude sud je naveo da je utvrđeno kako je prvotuženi sa članovima svoje obitelji počeo sa korištenjem predmetnog stana u januaru 1991. godine, kad je u predmetnu zgradu uselila i većina ostalih stanara, dakle u zakonskom roku od 30 dana, pa je imajući u vidu navedeno došao do zaključka da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Odlučujući o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti navedenih ugovora, a iz razloga što je tuženi bio nosilac stanarskog prava na dva stana, sud o istom nije odlučivao imajući u vidu odredbe čl. 17. i

18. Zakona o stambenim odnosima, o čemu po službenoj dužnosti odlučuje organ uprave.

8. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine, odbio žalbu apelanta i umješača te potvrdio pesudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tuženi uredno i blagovremeno plaćali stanarinu, centralno grijanje i utrošak električne energije počev od januara 1991. godine do februara 1992. godine, te da su svjedoci već od januara 1991. godine pa nadalje viđali prvotuženog i njegove kćerke u hodniku i prolazu prema istom stanu, a da drugotužena nije napustila Zenicu jer je bila u radnom odnosu. Sud je dalje naveo da su tuženi raskinuli ugovor o korištenju stana u Zenici, što ukazuje da tuženi ne koriste dva stana. Na kraju sud je kao neosnovane odbio i navode žalbe da je predmet trebalo raspraviti po odredbi člana 109. Zakona o obligacionim odnosima budući da su oba ugovora zaključena prema odredba Zakona o stambenim odnosima koji je lex specialis u odnosu na odredebe Zakona o obligacionim odnosima.

9. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom, broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, reviziju apelanta na čijoj strani je učestvovala i umješač S. A., odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da je Dž. H., na osnovu odluke davaoca stana na korištenje, 12. januara 1991. godine, zaključio pravno valjan ugovor, da je nakon zaključenja ugovora zakonito uselio u stan i koristio ga zajedno sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva. Isto tako, Vrhovni sud je ustanovio da se postupak po preinačenom tužbenom zahtjevu vodio, ne zbog otkaza ugovora o korištenju stana iz razloga predviđenih u članu 47. Zakona o stambenim odnosima, radi nekorištenja stana duže od šest mjeseci, već radi poništenja ugovora i predaje stana u posjed. Vrhovni sud je zaključio da je, imajući u vidu preinačeni tužbeni zahtjev, otpao uslov da se kroz daljnji postupak sud bavi pitanjima da li stoji osnov za primjenu člana 83a. Zakona o stambenim odnosima, čija primjena bi bila relevantna da je apelant ostao kod prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva.

11. Obzirom da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti u sporni stan uselili zakonito na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana, Vrhovni sud je utvdio da se ne mogu prihvatiti razlozi za poništenje ugovora o korištenju stana, pa prema tome ni osnov za predaju stana u posjed. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da nisu primjenjivi čl. 17. i 18. Zakona o stambenim odnosima jer tuženi, ni prije, a ni za vrijeme donošenja nižestepenih sudskih odluka, nisu bili višestruki korisnici.

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

14. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka detaljno naveli razloge za takve odluke.

16. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da je parniči postupak upravo vođen po tužbi apelanta kao vlasnika i davaoca stana na korištenje, koji je sa spornim stanom sam raspolagao dodijelivši ga tuženom na korištenje.

17. Naime, Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/05 ("Union Banka" d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio