Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/05 (A. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1172/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1172/05, rješavajući apelaciju Atifa Mehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Mehmedovića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-559/04 od 30. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-148/00-I od 27. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Atif Memedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 16. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-559/04 od 30. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-148/00-I od 27. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-148/00-I od 27. oktobra 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apealanta kojim je tražio da se tuženi Javno preduzeće «Šumarstvo-Brčko» obaveže da apelanta vrati na posao, da mu poveže staž za penziju i uputi ga na invalidsko-penzijsku komisiju, jer je teško bolestan i izuzetno lošeg imovinskog stanja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod ŠIPAD RO «Konjuh» Živinice OOUR Šumarstvo «Majevica» Lopare do 30. aprila 1992. godine, kada je zbog izbijanja ratnih dejstava na području Brčkog, apelantu prestao radni odnos. Dalje je navedeno da je tuženi Javno preduzeće «Šumarstvo-Brčko», kao novi pravni subjekt, osnovan rješenjem Višeg suda u Tuzli, broj U/I-171/93 od 15. februara 1993. godine, te da apelant i nije mogao zasnovati radni odnos sa tuženim prije tog datuma. Sud je, dalje, konstatirao da je apelant imao status obveznika radne obaveze, koji se status stiče po osnovu ukazane potrebe o organizovanju proizvodnje u ratnim uslovima, shodno odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o odbrani, koji ima sasvim drugačiji tretman od radnog odnosa, ne predstavlja radni odnos, niti za sobom povlači pravne posljedice radnog odnosa, budući da takav rad podliježe isključivo propisima iz oblasti odbrane.
3. Apelacioni sud je presudom, broj Gž-559/04 od 30. marta 2005. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Apelacioni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u presudi prvostepenog suda te je odbio žalbene navode apelanta da je tuženi pravni sljednik preduzeća u kojem je apelant radio na dan 30. april 1992. godin. Naime, tuženi je osnovan u toku 1993. godine a preduzeće u kojem je apelant bio u radnom odnosu još uvijek postoji kao pravni subjekt pod nazivom «Duka & Bosna» d.d. Brčko.
4. Apelant navodi da mu je osporenim presudama «povrijeđeno pravo na rad budući da je nefer i nepoštenim suđenjem diskriminiran tako što je ostao bez posla».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, kao ni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996. godine), čijim je čl. 6. i 7. garantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje prava i sloboda navedenih u Aneksu I Ustava, pa dakle i prava na rad, bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na rad.
8. Ustavni sud, dalje, konstatira da su redovni sudovi proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan navodeći razloge za takvu odluku.
9. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da apelant povredu navedenih ustavnih prava, u suštini vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
10. Apelant u apelaciji na paušalan način ističe da su Apelacioni sud i Osnovni sud osporenim presudama povrijedili njegovo pravo na rad budući da je «nefer i nepoštenim suđenjem diskriminiran tako što je ostao bez posla». Apelant, dakle, osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve činjenice niti dokaze na osnovu kojih se može zaključiti da je on bio drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović