Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/06 (M. Đ.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-153/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-153/06, rješavajući apelaciju Milade Đurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milade Đurković, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
284/04 od 2.decembra 2005. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-690/03 od 4. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milada Đurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Han Pijeska, podnijela je 25. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-284/04 od 2. decembra 2005. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-690/03 od 4. maja 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. maja 2006. godine.
2. Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je postupajući po tužbi apelantice donio presudu, broj Rs-67/01 od 20. maja 2003. godine, kojom je poništio rješenje tužene Agencije za posredničke informatičke usluge A.D. Banja Luka P.J. Sokolac, broj 01-283/01 od 2. jula 2001. godine kao nezakonito i obavezao tuženu da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke njene stručne spreme i radne sposobnosti i uspostavi ostala prava iz radnog odnosa, da apelantici omogući korištenje godišnjeg odmora za 2001. godinu i isplati nakanadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, razliku plate, platu, regres, topli obrok, naknadu za zimnicu i ogrev, za periode i na način kako je opisano u dispozitivu presude, da apelantici isplati zakonske zatezne kamate i troškove postupka u iznosu od 150,00 KM. Stavom dva izreke presude apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade u iznosu od 295,00 KM za neiskorišteni godišnji odmor za 2001. godinu.
3. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je presudom, broj Gž-690/03 od 4. maja 2004. godine, uvažio žalbu tužene i ukinuo presudu Osnovnog suda u dijelu kojom je tužena obavezana da apelantici omogući korištenje godišnjeg odmora za 2001. godinu i isplati nakanadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, razliku plate, platu, regres, topli obrok, naknadu za zimnicu i ogrev, za periode i na način kako je opisano u dispozitivu presude, da apelantici isplati zakonske zatezne kamate i troškove postupka, i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem je kao nezakonito poništeno rješenje tužene i kojim je tužena obavezana da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke njene stručne spreme i radne sposobnosti, te je apelanticaodbijena sa tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim. Presuda je u preostalom dijelu (drugi stav izreke) ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje u postupku koji je prethodio donošenju odluke u pogledu zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, članom 113. Zakona o radu regulisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku u određenim slučajevima. Apelantici je prestao radni odnos kod tuženog zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, radi kojih je smanjen obim poslova kod tuženog, sljedom čega je prestala potreba za njenim radom, u smislu stava 1. tačka 2. člana 113. navedenog zakona. Sud je dalje naveo da je odredbom člana 127. stav 1. istog zakona regulisano da je poslodavac dužan da radniku isplati otpremninu ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačka 2. tog zakona, te da iz spisa predmeta proizilazi da se apelantica odrekla prava da koristi otkazni rok i ostvarila pravo na otpremninu, što je među strankama nesporno. Budući da je apelantica pristala na isplatu otpremnine i po tom osnovu primila iznos od 7.192,50 KM, time se po shvatanju Okružnog suda saglasila sa prestankom radnog odnosa te u protivnom nije trebala primati otpremninu. Iz tih razloga je, po mišljenju Okružnog suda, zahtjev apelantice kojim traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, neosnovan.
5. Obrazlažući dio odluke kojim je ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Okružni sud je naveo da je taj dio tužbenog zahtjeva, koji je usmjeren na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, postavljen na ročištu za glavnu raspravu 14. aprila 2003. godine, da se na isti tuženi nije uopće izjasnio te da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je u tom dijelu Osnovni sud prekoračio tužbeni zahtjev, čime je postupio suprotno članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
6. Vrhovni sud je svojom presudom, broj Rev-284/04 od 2. decembra 2005. godine, odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv odbijajućeg dijela presude Okružnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo: da je nesporno da je apelantica, nakon prestanaka sa radom Službe za platni promet, preuzeta u radni odnos kod tužene sa 1. majem 2001. godine, na radno mjesto kontrolora, koje je i ranije obavljala; da je Odlukom o sistematizaciji radnih mjesta tužene od 22. juna 2001. godine utvrđeno da će u Poslovnici Han Pijesk, u kojoj je radila apelantica, postojati samo jedno radno mjesto, sa jednim izvršiocem, na poslovima privatizacije državnog kapitala, trezorskim poslovima, izdavanju poslovnog prostora i ostalim poslovima; da je na ovo radno mjesto raspoređen G.J. koji je ranije obavljao poslove direktora Poslovnice; da novom sistematizacijom nije predviđeno radno mjesto kontrolora te da ukidanje radnog mjesta, po prirodi stavari, automatski izaziva prestanak potreba za radom svih radnika koji su radili na tom radnom mjestu. Nesporno je da su i apelantica i G.J. ispunjavali uslove za raspored na preostalo radno mjesto, ali sud se ne može upuštati u cjelishodnost odluke kojom je G.J. a ne apelantica raspoređen na to radno mjesto. Vrhovni sud je dalje naveo da, u situaciji kad ne postoji drugo radno mjesto na koje bi apelantica bila raspređena, tužena nije pogriješila kad je donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantice u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Sud je dalje, naveo da ostali navodi revizije, koji se odnose na otkazni rok i visinu otpremnine, nisu relevantni jer apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom i nije tražila utvrđenje ili izmjenu već utvrđenih označenih prava. Vrhovni sud zaključuje da je revizija apelantice neosnovana budući da drugostepena presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka na koje ukazuje revizija, niti nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) tako što se navedena povreda po apelantici ogleda u nejednakosti građana u primjeni Zakona o radu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelantica u navodima apelacije praktično ponavlja navode tužbe u dijelu koji se odnose na hronologiju događaja od momenta preuzimanja apelantice na rad kod tuženog, odnosno od donošenja tuženikove Odluke o sistematizaciji radnih mjesta u Agenciji, broj 01-86/01 od 22. juna 2001. godine, tvrdeći da je otpremninu primila pod pritiskom, da je tužena mogla rasporediti apelanticu na drugo radno mjesto, koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, pa kako to nije učinila to je po apelantici pogrešno primijenila odredbu člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. U dopuni apelacije apelantica ističe da je njen predmet identičan sa predmetom Š.M. u kojem je prvostepeni sud također udovoljio identičnom tuženom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na poništenje rješenja tužene, koje je doneseno istog dana kao i apelanticino o prestanku radnog odnosa. Kako bi potkrijepila ove tvrdnje apelantica je dostavila kopiju djelimične presude Osnovnog suda, broj Rs-35/01 od 20. maja 2003. godine, koja presuda je pravomoćna sa 24. martom 2004. godine. Apelantica je dalje navela da je Okružni sud koji je odlučivao o žalbi protiv prvostepene presude u apelanticinom slučaju, u slučaju Š.M. svojom presudom, broj Gž-319/05 od 25. oktobra 2005. godine, potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu.
11. U vezi s prednjim Ustavni sud konstatuje da je apelantica u dopuni apelacije precizirala da smatra da joj je navedenim presudama «povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na jednakost građana u primjeni zakona u pravu na rad i člana 6. stav 1. Evropske konvencije». Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud, također, konstatuje da su redovni sudovi proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan navodeći razloge za takvu odluku.
13. Nezadovoljstvo apelantice osporavanim sudskim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud zaključuje da apelantica povredu navedenih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ovo tim prije što je, uvidom u dostavljene presude koje se odnose na Š.M., Ustavni sud utvrdio da presudom Okružnog suda, broj Gž-319/05 od 25. oktobra 2005. godine, nije odlučivano o žalbi protiv presude Osnovnog suda, broj Rs-35/01 od 20. maja 2003. godine, kako to navodi apelantica, već protiv presude tog suda broj RS-114/05 od 25. aprila 2005. godine a koja se odnosi na poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa Š.M. od 16. jula 2004. godine. Ustavni sud je dalje, utvrdio da se u djelimičnoj presudi donesenoj po tužbi Š.M., ne radi o situaciji koja je identična apelanticinoj budući da je apelantica, a kako je utvrdio Okružni sud, pristala na isplatu otpremnine i po tom osnovu primila iznos od 7.192,50 KM, čime se po shvatanju Okružnog suda saglasila sa prestankom radnog odnosa te u protivnom nije trebala primati otpremninu. Iz navedenog proizilazi da apelanticina situacija u predmetu nije analogna situaciji Š.M. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi nikakve razloge niti činjenice koje bi nedvojbeno ukazivali da se u konkretnom slučaju radi o različitom tretmanu apelantice u analognoj situaciji, bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović