Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/06 (M. O.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-893/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-893/06, rješavajući apelaciju Muhameda Omerdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Omerdića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-462/05 od 30. januara 2006. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać, broj 11/2-23-77-

UP-2/05 od 1. aprila 2005. godine i zaključka Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, broj 05/1-23/7-2/05 od 13. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Omerdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa advokatica Hasiba Buhić, podnio je 20. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-462/05 od 30. januara 2006. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 11/2-23-77-UP-2/05 od 1. aprila 2005. godine i zaključka Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik), broj 05/1-23/7-2/05 od 13. januara 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. aprila 2006. godine.

2. Zaključkom Općinskog načelnika, broj 05/1-23/7-2/05 od 13. januara 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Velikoj Kladuši. U obrazloženju zaključka je navedeno da je, članom 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno izuzetno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, uključujući devastirane i oštećene stanove, te je propisano da nosiocu stanarskog prava, ukoliko on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne podnesu zahtjev za povrat u propisanom roku, prestaje stanarsko pravo. Dalje je navedeno da, prema članu 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, izuzetno od člana 5. ovog zakona, nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat tog stana. Obzirom da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 10. januara 2005. godine prvostepeni organ je, primjenom navedenih zakonskih odredbi, odbacio zahtjev kao neblagovremen.

3. Ministarstvo je rješenjem, broj 11/2-23-77-UP-2/05 od 1. aprila 2005. godine, odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka Općinskog načelnika. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pravilno primjenio materijalno-pravne propise pri čemu nije načinio povrede upravnog postupka, te zaključilo da je očito da je apelant «propustio da u zakonom predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat stana, tako da mu je stanarsko pravo prestalo po sili zakona».

4. Presudom Kanonalnog suda, broj U-462/05 od 30. januara 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, broj 11/2-23-77-UP-

2/05 od 1. aprila 2005. godine. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog organa, koji je prihvatio stav prvostepenog upravnog organa, da je prema članu 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, te da je izuzetno taj rok 4. oktobar 1999. godine i to u slučajevima iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1 ovog zakona kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 19/99). Sud je naveo da je također stavom 3. ovog člana propisano, da ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, naležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica ili raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo. Kako je apelant propustio da u zakonom predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat stana, stanarsko pravo mu je prestalo po sili zakona. Sud je dalje, naveo da su neosnovani navodi iz apelantove tužbe da je aktom Ministarstva povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, iz razloga jer se radi o prekluzivnim rokovima, koji se ni u kojim slučajevima ne mogu produžavati, a apelant je imao pravo da ostvari svoje pravo na dom u zakonom predviđenim rokovima.

5. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelantova ustavna prava: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant eksplicitno ne navodi razloge niti nudi dokaze u čemu vidi povrede navedenih ustavnih prava ali se iz apelacije može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da navodi da sa svim članovima svoje porodice živi u SAD te «nije imao nikakve mogućnosti da sazna niti za nove propise u ovoj oblasti, niti za mogućnost da mu neko oduzme njegov dom». Apelant smatra da se nadležni općinski organ, Ministarstvo i sud «ne bave samim pravom apelanta na njegov dom..., niti pravom na povratak raseljenog lica i izbjeglice i pravom na povrat imovine». Apelant dalje, navodi da stanarsko pravo predstavlja vlasništvo a pravo na povrat imovine ne zastarijeva, te s toga smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije jer je primjena pozitivno pravnih propisa očigledno proizvoljna.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatuje da su upravni organi i sud nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke te da su u obrazloženju naveli razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. U odlukama je navedeno da je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter.

9. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), u relevantnom dijelu glasi: «Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ( u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Službene novine Federacije BiH» br.43/99 i 51/00) prestaje mu stanarsko pravo.»

10. Predmetni zakon je objavljen u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 11/98 od 3. aprila 1998. godine, pa je budući da je u završnim odredbama propisano da stupa na snagu narednog dana od dana njegovog objavljivanja, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine. Apelant je izvan navedenih zakonskih rokova podnio zahtjev za povrat stana zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 10. januara 2005. godine, dakle više od pet godina nakon proteka krajnjeg roka za predaju zahtjeva, a koju činjenicu apelant nije osporio, stoga je po mišljenju Ustavnog suda apelantovo pozivanje na proizvoljnost u primjeni pozitivno pravnih propisa neosnovano. Budući da ništa ne ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na pravično suđenje, niti ostalih prava koja u apelaciji navodi apelant, a koja su zaštičena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, već da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnese zahtjev za povrat stana, proizilazi da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/06 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio