Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1245/05 (S. T.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na prisustvo suđenju
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1245/05
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1245/05, rješavajući apelaciju Stevana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stevana Tomića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-191/04 od 14.
aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K- 909/01 od 10. oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stevan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-191/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-909/01 od 10. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. juna 2005. godine, Osnovni sud 5. decembra 2005. godine, a Tužilaštvo 4. jula 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva su 23. maja 2006. godine dostavljeni apelantu.
5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1245/05 od 15. juna 2005. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. Dopisom od 24. juna 2005. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio podnesak upućen Okružnom sudu 1. jula 2004. godine kojim je apelantov branilac tražio da bude obaviješten o sjednici Vijeća drugostepenog suda.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Osnovni sud je Presudom broj K-909/01 od 10. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-191/04 od 14. aprila 2005. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 800 KM, a imovinskopravni zahtjev oštećene Jelene Jefić upućen je na parnicu.
8. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je sud, s ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica i okolnosti u vezi sa nastankom saobraćajne nesreće, osim saslušanja okrivljenog, u dokaznom postupku saslušao svjedoke oštećenu Jelenu Jefić i Boju Tomić, dežurnog sudiju Radovana Milakovića, koji je rukovodio uviđajem saobraćajne nesreće, te pročitao iskaze svjedoka Steve Jovičića, Siniše Vukovića, Nenada Bizumovića i vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića. Dalje, Osnovni sud je izvršio uvid u zapisnik o uviđaju sa pratećom fotodokumentacijom i skicom mjesta događaja, pročitao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića, pročitao nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju boje laka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je na osnovu tako izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje. Sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza našao da zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija i crtež mjesta događaja objektivno odslikavaju nesreću a nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke odgovaraju na pitanje o uzrocima nastanka saobraćajne nesreće.
9. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je apelantu optužnica uručena na glavnom pretresu 21. aprila 2003. godine, te da pretresu nije pristupio njegov branilac koji ga je branio i u istrazi. Međutim, Okružni sud smatra da time nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer tog dana glavni pretres nije održan, već je nakon uručenja optužnice apelantu pretres odgođen za 14. maj 2003. godine. Okružni sud navodi da je na glavnom pretresu, 14. maja 2003. godine, primljen podnesak apelantovog branioca u kojem je naveo da on nije primio optužnicu i da mu nisu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te da je zbog toga glavni pretres odgođen za 2. juni 2003. godine, kako bi apelantov branilac mogao koristiti svoja prava i pripremiti adekvatnu odbranu. Zbog toga je branilac odustao od prigovora na optužnicu kako bi se održao glavni pretres 2. juna 2003. godine, a sa takvim njegovim prijedlogom se saglasilo Sudsko vijeće koje je održalo zakazani pretres. Okružni sud je, stoga, zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu povrede apelantovog prava na odbranu neosnovani zbog toga što sud na pretresu 21. aprila 2003. godine i 14. maja 2003. godine nije preduzeo nikakve procesne radnje koje bi mogle nepovoljno utjecati na apelantovu odbranu. Okružni sud je dao odgovor i na apelantove žalbene navode u pogledu činjenične osnove prvostepene presude, navodeći da je prvostepena presuda iscrpno dala sadržaj i ocjenu svih izvedenih dokaza i razloge zbog kojih je sud pojedine od kontradiktornih dokaza prihvatio, a druge odbacio, te da je prvostepena presuda dala valjane razloge u obliku krivice optuženog, koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Okružni sud je obrazložio činjenično stanje. Također je odgovorio i na apelantove žalbene navode u pogledu odluke o kazni.
10. Apelantov branilac se 1. jula 2004. godine podneskom obratio Okružnom sudu u kojem je predložio da ga sud obavijesti o sjednici Vijeća. Okružni sud je presudu donio na sjednici Vijeća, održanoj 14. aprila 2005. godine, kojoj nije prisustvovao apelantov branilac, budući da nije bio obaviješten o vremenu održavanja sjednice Vijeća. Međutim, sjednici Vijeća nije prisustvovao ni tužilac.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Okružni sud odlučivao o apelantovoj žalbi a nije obavijestio njega i njegovog branioca o sjednici Vijeća iako je, prema članu 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, obavezno obavještavanje stranaka. Apelant se poziva i na Odluku Ustavnog suda broj AP 145/02 od 26. augusta 2004. godine. Ističe da su u konkretnom slučaju prvostepeni i drugostepeni sud zanemarili ustavna prava i pogrešno ih primijenili, te da je primjena propisa bila očigledno proizvoljna i protivna Ustavu Bosne i Hercegovine. Navodi da je prvostepeni sud tokom postupka zanemario činjenicu da apelant ima branioca, te da ga je pozivao samog na pretrese ne obavještavajući branioca. Drugostepeni sud apelanta i branioca nije obavijestio o sjednici Vijeća, te se, stoga, prema apelantovom mišljenju, radi o kontinuiranom kršenju apelantovih prava. Apelant u apelaciji ukazuje i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
12. Apelant ističe povredu prava na odbranu navodeći da njegov branilac o dešavanjima prije pretresa 14. maja 2003. godine, kada je podneskom od suda zatražio da mu se dostave optužnica i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, nije imao nikakva saznanja iako je apelant branioca angažirao već u istrazi. Navodi da mu je optužnica dostavljena na pretresu 21. aprila 2003. godine kojem nije prisustvovao branilac (kojeg sud nije pozvao iako je u spisu postojala punomoć), te da, stoga, apelant nije mogao ostvariti svoje pravo na odbranu. Ističe da mu je optužnica dostavljena u situaciji kada nije mogao stupiti u kontakt sa braniocem. Na taj pretres apelant je priveden, jer se, navodno, prije toga nije odazvao na poziv iako je sudu bilo poznato da apelant radi u Austriji i da u selo Majdan može dolaziti samo vikendom. Navodi da sud apelanta nije poučio o pravima koja mu pripadaju, a da je on upravo angažirao branioca kako bi ostvario svoje pravo na odbranu. Dalje, prvostepeni sud pretres zakazan za 14. maj 2003. godine je odgodio za 2. juni 2003. godine, čime apelantu ponovo uskraćuje pravo na odbranu. Ističe da je sud zakazao pretres prije nego što je optužnicu dostavio braniocu i prije nego što je odbrana uložila prigovor i predložila izvođenje dokaza.
13. Apelant, dalje, navodi da su u optužnici postojale pogreške i nedostaci, te je bilo potrebno bolje razjasniti stanje stvari kako bi se ispitala osnovanost optužnice. Na glavnom pretresu tužilac nije ocijenio da se izmijenilo činjenično stanje u optužnici, niti je na glavnom pretresu izmijenio optužnicu, što je u suprotnosti sa odredbom člana 282. Zakona o krivičnom postupku s obzirom na to da je vještak saobraćajne struke bio jasan kada je naveo da se ne može isključiti kontakt N.N. vozila i apelantovog vozila a u obrazloženju optužnice tvrdi se suprotno. Apelant navodi da tužilac čak u završnoj riječi spominje da, ako se prihvati varijanta N.N. vozila, to ne bi uzrokovalo nesreću čime ukazuje na činjenicu da ne isključuje mogućnost postojanja N.N. vozila. Apelant navodi da je u dopuni nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke od 17. juna 2001. godine navedeno da se u tehničkom smislu ne može decidirano odgovoriti kada je nastalo oštećenje prednjeg desnog branika vozila, budući da uzeti uzorci boje sa prednjeg desnog branika apelantovog vozila na mjestu događaja nisu odmah dati na kriminalističko-tehničku obradu, već ih je istražnom sudiji dostavio kriminalistički tehničar 3. augusta 1999. godine, odnosno deset mjeseci nakon nesreće. Apelant navodi da je on odmah na mjestu događaja ukazivao na činjenicu da ga je udarilo nepoznato vozilo, «Golf» plave boje, ali da ništa nije preduzimano deset mjeseci, te da s obzirom na sadržaj optužnice proizlazi da se i ova činjenica stavlja na teret apelantu i da je primijenjen princip «u sumnji u korist optužbe». Apelant navodi da je predlagao novo vještačenje, ali da je sud odbio prijedlog odbrane, te da je sud obavijestio apelanta i njegovog branioca o sjednici Vijeća, bila bi data mogućnost odbrani da izloži žalbu i insistira na navodima žalbe. Apelant se, također, žali na odluku o kazni.
14. Apelant je 24. juna 2005. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak od 1. jula 2004. godine koji je apelantov branilac uputio Okružnom sudu, predlažući da ga sud obavijesti o sjednici Vijeća u skladu sa članom 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na Presudu Osnovnog suda broj K-901/01 od 10. oktobra 2003. godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje time što apelant i njegov branilac nisu obaviješteni o sjednici Vijeća. U konkretnom slučaju apelant se poziva na odredbu člana 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) prema kojoj je obavezno obavještavanje stranaka i branioca o sjednici Vijeća. Međutim, u konkretnom krivičnom predmetu primijenjen je stari Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» broj 4/77, sa izmjenama), jer je u članu 442. stav 3. novog Zakona o krivičnom postupku propisano da će se postupci u predmetima u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu prije donošenja tog zakona nastaviti prema dosadašnjim propisima. Novi Zakon o krivičnom postupku je stupio na pravnu snagu 1. jula 2003. godine, a optužnica protiv apelanta datira od 31. oktobra 2001. godine i stupila je na pravnu snagu odustajanjem apelantovog branioca od uloženog prigovora kako bi se održao glavni pretres 2. juna 2003. godine, o čemu su dati detaljni razlozi u drugostepenoj presudi. U konkretnom slučaju primjenjivao se stari Zakon o krivičnom postupku kojim je u članu 371. stav 1. određeno da će se o sjednici Vijeća obavijestiti onaj optuženi i njegov branilac ( i druga nabrojana lica) koji u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu iznesu takav zahtjev. Apelantov branilac je izjavio žalbu na prvostepenu presudu 3. maja 2004. godine, a nije iznio prijedlog da se obavijesti o sjednici drugostepenog vijeća, niti je to učinio u roku predviđenom za odgovor na žalbu, te je prvostepeni sud kompletan spis dostavio drugostepenom sudu na odluku povodom žalbe 11. juna 2004. godine. Branilac optuženog je prijedlog za obavijest o sjednici Vijeća dostavio neposredno drugostepenom sudu 1. juna 2004. godine, što je izvan svih propisanih rokova. Na osnovu svega izloženog, a s obzirom na to da sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala protivna stranka, sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako on to navodi u podnesenoj apelaciji.
16. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Tužilaštvo je podnijelo Optužnicu broj Kt-I-278/99 31. oktobra 2001. godine, te je navedena optužnica primljena kod prvostepenog suda 5. novembra 2001. godine. Naredbom predsjednika Sudskog vijeća optužnica je 2. septembra 2002. godine dostavljena na odgovor apelantu i njegovom braniocu Miljkanu Pucaru. Apelant nije primio optužnicu, jer se u međuvremenu nalazio u Austriji, a njegov branilac ju je primio 4. septembra 2002. godine. Sud je ponovo pokušao da dostavi optužnicu apelantu 21. novembra 2002. godine, jer apelantova adresa nije bila poznata Osnovnom sudu, a apelant adresu nije uredno prijavio sudu. Naredbom predsjednika Sudskog vijeća sud je ponovo pokušao da dostavi optužnicu apelantu 17. januara 2003. godine, pa se predsjednik Sudskog vijeća dopisom od 24. januara 2003. godine obratio Centru javne sigurnosti Mrkonjić-Grad sa molbom da na terenu utvrdi apelantovu adresu i o njoj obavijesti Osnovni sud. Policijska stanica Mrkonjić-Grad je 30. januara 2003. godine obavijestila sud da se apelant nalazi na privremenom radu u Austriji ali preciznu adresu nisu dostavili.
17. Predsjednik Sudskog vijeća je zakazao glavni pretres za 14. mart 2003. godine kojem su se odazvali okružni tužilac, opunomoćenik oštećene, a nije se odazvao apelant za kojeg je dostava neiskazana, te je naređeno da Stanica javne sigurnosti Mrkonjić-Grad dovede apelanta. Glavni pretres je odgođen za 21. april 2003. godine, kada su pristupili apelant, zastupnik javne optužbe, opunomoćenik oštećene, te je tada optužnica uručena apelantu koji je Osnovnom sudu saopćio svoju adresu. Apelantov branilac Goran Marić se tada obratio podneskom u kojem je istakao da mu nije uručena optužnica. Na glavnom pretresu održanom 14. maja 2003. godine apelantovom braniocu Goranu Mariću uručeni su optužnica i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te je pretres odgođen na zahtjev apelantovog branioca. Apelantov branilac je 29. maja 2003. godine iskoristio svoje pravo i uložio prigovor protiv optužnice. Nakon odluke po prigovoru održan je glavni pretres 2. juna 2003. godine i, prema ocjeni suda, bile su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje tog glavnog pretresa, jer je na tom glavnom pretresu apelantov branilac odustao od podnesenog prigovora radi efikasnosti postupka. Novi glavni pretres održan je pred istim vijećem u nastavku 23. juna 2003. godine, te u nastavku 23. jula 2003. godine, na kojem su provođeni dokazi prema prijedlozima stranaka, a svakom nastavku pretresa prisustvovali su i apelant i njegov branilac. Glavni pretres je ponovo održan 5. septembra 2003. godine u prisustvu apelanta i njegovog branioca, te je održan nastavak pretresa 26. septembra 2003. godine pred istim vijećem. Vijeće je 10. oktobra 2003. godine donijelo prvostepenu presudu. Navedena presuda nije dostavljena apelantu, jer je ponovo bio u Austriji. Na prvostepenu presudu apelantov branilac je uložio žalbu 3. maja 2004. godine, te 5. maja 2004. godine izvršio dopunu žalbe. Osnovni sud je ponovo pokušao dostaviti presudu apelantu putem oglasne table Osnovnog suda. Osnovni sud je naveo da je nekoliko puta pokušavao uručiti drugostepenu presudu apelantu na adrese u Austriji, te da je apelantov branilac podnosio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, kao i molbu za pomilovanje apelanta. Vrhovni sud Republike Srpske je Rješenjem od 18. oktobra 2005. godine odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.
18. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da u postupku pred Osnovnim i Okružnim sudom nije došlo do kršenja ljudskih prava koje apelant navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
19. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 22/00, 33/00, 37/01 i 49/03) relevantna odredba glasi:
"Član 400.
(1) Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta više od 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz stava 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.”
20. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je bio na snazi do 30. juna 2003. godine, relevantna odredba glasi:
"Član 371.
(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje stvari.»
21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 26/93) relevantna odredba glasi:
"Član 5.
Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1, … člana 371. Zakona.”
22. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03), koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, relevantna odredba glasi:
"Član 442.
(1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.
(3)Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ovog poglavlja nije drukčije određeno.”
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž- 191/04 od 14. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 1. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere […]. "
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
31. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
Prisustvovanje pred prvostepenim i drugostepenim sudom i javna rasprava
32. Optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. To se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženog nije značajno.
33. Ustavni sud primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o krivičnom postupku tretira sjednicu vijeća suda. S obzirom na činjenicu da se Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud će sada razmotriti apelantove navode koji se odnose na nepozivanje apelantovog branioca na sjednicu vijeća drugostepenog suda. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je nesporno da je apelantov branilac tek 1. jula 2004. godine, ali prije održavanja sjednice drugostepenog vijeća Okružnog suda, zatražio da ga sud obavijesti o sjednici. Istina, apelant se pozvao na odredbu člana 310. stav 1. u to vrijeme važećeg Zakona o krivičnom postupku, a u ovom krivičnom postupku primjenjivale su se odredbe Zakona o krivičnom postupku koji je bio na snazi do 30. juna 2003. godine. Konkretno, odredbom člana 371. Zakona koji se primjenjivao u navedenom slučaju dato je široko diskreciono pravo predsjedniku Vijeća ili Vijeću da odlučuju o tome da li će optuženom i njegovom braniocu dopustiti da prisustvuju sjednici Vijeća. Stoga, slijedi da na osnovu domaćeg zakona Okružni sud i nije bio obavezan da obavijesti apelanta o sjednici Vijeća na kojoj je razmatran njegov predmet.
35. Međutim, postavlja se pitanje da li je odluka Okružnog suda u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Ravnopravnost stranaka
36. U vezi sa općim zahtjevom člana 6. Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, Ustavni sud podsjeća da je najvažniji od svih neformuliranih principa iz člana 6. Evropske konvencije - ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku mora imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj.
37. Dalje, kada je riječ o prisustvovanju podnosioca žalbe pred drugostepenim sudom i primjeni domaćeg zakonodavstva na taj slučaj, relevantan je stav iz prakse Evropskog suda za ljudska prava prema kome: «Da li okrivljeni ima pravo da prisustvuje javnom saslušanju i brani svoj slučaj pred žalbenim sudom, [....] zavisi od posebnih odredaba domaćeg zakonodavstva posmatranog kao cjelina» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, tačka 25).
38. Član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije uvijek su povrijeđeni kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25).
39. Tako, u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi se: «[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom......[T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije.» Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. presude Evropskog suda za ljudska prava Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: «U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.»
40. Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Zakon o krivičnom postupku ostavio dispoziciju predsjedniku Vijeća ili Vijeću drugostepenog suda da odluči o tome da li će o sjednici Vijeća obavijestiti stranke. Ustavni sud, dalje, zapaža da se navodi žalbe odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostepenom sudu.
41. Imajući u vidu iznesene navode i stavove, te činjenicu da u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant ni javni tužilac, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa sjednice Okružnog suda ne narušava princip ravnopravnosti stranaka, niti kontradiktornosti postupka. Budući da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac, ciljevi ovog člana Evropske konvencije u konkretnom slučaju nisu manje ostvareni. Prema tome, apelantovo neprisustvovanje sjednici drugostepenog suda, u navedenim okolnostima ovog slučaja, ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka, garantiranog članom 6. Evropske konvencije.
42. Također, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 145/02 od 26. augusta 2004. godine. Međutim, navedeni slučaj se ne može primijeniti na konkretan predmet, budući da je u slučaju na koji se apelant poziva sjednici vijeća drugostepenog suda prisustvovao zamjenik okružnog javnog tužioca, a nisu prisustvovali ni apelant ni njegov branilac. Stoga, u predmetu broj AP 145/02 Ustavni sud smatra da je narušen princip ravnopravnosti stranaka koji je nerazdvojna karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje garantira član 6. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud će dalje razmotriti apelantove navode u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju vjeru dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene, uz uvjet da je sud obrazložio slobodnu ocjenu kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu, uvažavajući opća pravila i zakonitosti ljudskog mišljenja i iskustva. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
44. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju svojih presuda.
45. Naime, u konkretnom slučaju sud je utvrdio činjenično stanje analizom, ocjenom iskaza svjedoka i vještaka, nalaza vještaka i provedenih materijalnih dokaza i na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske.
46. U vezi sa apelantovim navodima da ga je sud pozivao samog na pretrese i privodio a da nije obavijestio branioca, te da mu je optužnica dostavljena na pretresu održanom 21. aprila 2003. godine bez prisustva branioca, čime smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, garantirano članom 6. stav 3.c. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da su izneseni apelantovi navodi bili predmet razmatranja Okružnog suda povodom rješavanja apelantove žalbe. O tome je Okružni sud dao detaljno obrazloženje prema kojem je apelantu optužnica uručena na glavnom pretresu 21. aprila 2003. godine, jer pretresu nije pristupio njegov branilac koji ga je branio i u istrazi. Međutim, Okružni sud je obrazložio da time nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer toga dana glavni pretres nije održan, nego je, nakon uručenja optužnice apelantu, glavni pretres odgođen za 14. maj 2003. godine. Okružni sud navodi da je na glavnom pretresu 14. maja 2003. godine primljen podnesak apelantovog branioca u kojem je naveo da on nije primio optužnicu i da mu nisu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te da je zbog toga glavni pretres odgođen za 2. juni 2003. godine, kako bi apelantov branilac mogao koristiti svoja prava i pripremiti adekvatnu odbranu. Apelantov branilac je odustao od prigovora na optužnicu kako bi se održao glavni pretres 2. juna 2003. godine, a sa takvim njegovim prijedlogom se saglasilo Sudsko vijeće koje je održalo zakazani pretres. Okružni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu iznesenih prigovora neosnovani zbog toga što prvostepeni sud na pretresima 21. aprila 2003. godine i 14. maja 2003. godine nije preduzeo nikakve procesne radnje koje bi mogle nepovoljno utjecati na apelantovu odbranu.
47. Također, u pogledu apelantovog privođenja, Osnovni sud je dao precizne razloge za to u svom odgovoru na apelaciju, a koje prihvata i Ustavni sud.
48. Uzimajući u obzir činjenicu da prvostepeni sud na pretresima 21. aprila 2003. godine i 14. maja 2003. godine nije preduzeo nikakve procesne radnje, nego je glavni pretres održao 2. juna 2003. godine na kojem je apelantov branilac odustao od podnesenog prigovora radi efikasnosti postupka, te činjenicu da su svi naredni nastavci glavnog pretresa održani u prisustvu apelanta i njegovog branioca, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu.
49. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te da se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u krivičnom postupku, koji je okončan osporenim presudama, povrijeđena apelantova ustavna prava. Prilikom donošenja presuda sudovi su primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakoni na kojima se one zasnivaju, te se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kad apelant nije bio obaviješten o održavanju sjednice žalbenog vijeća iako je to zahtijevao, kojoj nije prisustvovao ni ovlašteni tužilac kada je takva mogućnost propisana zakonom, kada se odluka nije ticala činjenica i navoda krivičnog djela, a iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da procjena dokaza nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s.r.