Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/05 (D. O.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1116/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1116/05, rješavajući apelaciju Danice Obajdin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Obajdin, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž- 302/04 od 14. marta 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj Rs-810/02 od 10. februara 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Obajdin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnijela je 29. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-302/04 od 14. marta 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-810/02 od 10. februara 2004. godine. Apelantica je 15. juna 2005. godine dostavila dopunu apelacije.
2. Vlada Unsko-Sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) je na sjednici od 6. decembra 2000. godine donijela zaključak kojim je u tačci I određeno da Vlada pokreće inicijativu o načinu isplate neisplaćenih plaća korisnicima budžeta Unsko-sanskog kantona za period rata i neposredne ratne opasnosti. Vlada je u tačci II predložila način isplate plaća. Tačkom III zaduženi su predsjednik Vlade, ministar Kantonalnog ministarstva obrazovanja, nauke i kulture, ministar Kantonalnog ministarstva zdravstva i socijalne politike i ministar Kantonalnog ministarstva pravde da održe sasatanak sa predstavnicima granskih sindikata, a vezano za predmetnu inicijativu. U tačci IV je određeno da će se o realizaciji zaključka starati predsjednik Vlade i ministarstva iz tačke III ovog zaključka.
3. Općinski sud je presudom, broj Rs-810/02 od 10. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Rsž-302/04 od 14. marta 2005. godine, odbio u cjelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila od JU OŠ «Harmani- I» Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena) isplatu iznosa od 2.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. januara 1996. godine pa do konačne isplate.
4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud u odnosu na prvotuženu obio apelanticin tužbeni zahtjev u cjelosti jer je prihvatio kao osnovan prigovor zastare potraživanja, istaknut od strane prvotužene, imajući pri tome u vidu odredbu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima i činjenicu da su ukupna potraživanja apelantice dospjela u januaru 1996. godine, a da je tužba sudu podnesena 15. maja 2002. godine. Prigovor promašene pasivne legitimacije, istaknut od strane prvotužene, je po ocjeni suda neosnovan iz razloga što je apelantica bila uposlenik prvotužene koja je samostalna pravna osoba prema članu 1. Zakona o osnovnoj školi («Službeni list SR BiH», broj 39/90), a što je kasnije potvrđeno i Zakonom o javnim ustanovama, te upisom prvotužene u sudski registar Kantonalnog suda Bihać kao javne ustanove. Sud je stoga utvrdio da apelantica kod prvotužene ostvaruje pravo na isplatu plata neovisno od činjenice iz čijeg se budžeta finansira prvotužena. U odnosu na drugotuženu sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice jer je prigovor promašene pasivne legitimacije, istaknut od strane drugotužene, prihvatio kao osnovan imajući u vidu da je prvotužena samostalno pravno lice kod kojeg apelantica ostvaruje prava iz radnog odnosa. Obzirom da je sud tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženu odbio usljed nedostatka pasivne legitimacije stoga se nije upuštao u ocjenu prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane drugotužene.
5. U obrazloženju drugostepene presude, ocjenjujući žalbene navode apelantice, sud je naveo da odluka Predsjedništva R BiH o ustupanju izvornih prihoda R BiH Okrugu Bihać, čiji je pravni sljednik drugotužena, ima značaj samo u odnosu između prvo i drugotužene, a ne u odnosu između apelantice i drugotužene, te da ni jedan akt drugotužene nije mogao proizvesti prekid zastare niti priznanje duga u odnosu na apelanticu jer drugotužena nije pasivno legitimisana.
6. Apelantica navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je Vlada bila u obavezi da realizira predmetni dug apelantice obzirom na zaključak Vlade donesen na sjednici od 6. decembra 2000. godine. Apelantica se pozvala na odredbe člana 387. st. 1. i 2. i člana 392. Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju apelantice s obzirom da je zaključak Vlade donesen 6. decembra 2000. godine, a tužba podnesena 15. maja 2002. godine zastarjevanje u konkretnom slučaju nije nastupilo. Apelantica se nadalje poziva na odluku o ustupanju izvornih prihoda RBiH tadašnjim Okruzima Bihać, Goražde i Tuzla za Općinu Srebrenica («Službeni list R BiH», broj 1/95), kao i na član 98. Zakona o finansiranju javne potrošnje («Službeni list R BiH», br. 5/95 i 9/95). Navodi da u konkretnom slučaju Unsko-sanski kanton obezbjeđuje plate za korisnike budžetskih ustanova među kojima je i obrazovanje, te je prvotužena samo servis za isplatu tih plata. U dopuni apelacije apelantica navodi da Općinski sud i Kantonalni sud u pogledu zastare potraživanja i prekidanja zastare potraživanja u sporovima radi isplate zaostalih plaća od slučaja do slučaja imaju različita tumačenja i stavove. U prilog tome dostavila je kopije presuda Općinskog suda i Kantonalnog suda.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
11. Apelantica kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložila, niti se konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njeno pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
12. Ustavni sud općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
13. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na prvotuženu zastario saglasno odredbama člana 372. Zakona o obligacionim odnosima obzirom da su ukupna apelanticina potraživanja dospjela u januaru 1996. godine, a da je tužba podnesena 15. maja 2002. godine. U odnosu na drugotuženu sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev obzirom da je utvrđeno da drugotužena nije pasivno legitimisana iz razloga jer je prvotužena samostalno pravno lice kod kojeg apelantica ostvaruje prava iz radnog odnosa. Također je utvrđeno da odluka o ustupanju izvornih prihoda pravnom predniku drugotužene ima značaj samo u odnosu između prvotužene i drugotužene, a ne u odnosu između apelantice i drugotužene, te da ni jedan akt drugotužene nije mogao proizvesti prekid zastare niti priznanje duga u odnosu na apelanticu jer drugotužena nije pasivno legitimisana.
14. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović