Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/05 (N. R.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1242/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1242/05, rješavajući apelaciju Nebojše Runjevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Runjevca, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-439/04 od 25. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Runjevac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 27. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud sud), broj Gž-439/04 od 25. marta 2005. godine.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj P-258/02 od 23. avgusta 2004. godine usvojio tužbeni zahtjev Radoslava Ljepave i Momira Vujovića, kao tužilaca-protivtuženih, kojim su tražili da se apelant, kao tuženik-protivtužilac, obaveže da tužiocima-protivtuženim isplati iznos od 6.000,00 KM na ime stečenog bez osnova sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 3. i 4. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 7. juna 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži tužiocima-protivtuženim da apelantu isplate na ime duga iznos od 1.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 400,00 KM počev od 1. septembra 1999. godine, a na iznos od 1.500,00 KM počev od 1. septembra 2000. godine pa sve do isplate u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, saslušao tužioce-protivtužene i apelanta kao parnične stranke kao i druge svjedoke. Sud je naveo da je sve provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te je iz provedenih dokaza utvrdio da su tužioci-protivtuženi dovezli dvije ture neobrađenog kamena kod apelanta, da je apelant izrezao 30 metara dužnih kamena, da je navedeni kamen stajao 11 mjeseci u radionici kod apelanta, te da je on trpio štetu jer mu je radionica bila zauzeta pa je navedeni kamen prodao kako se nisu pojavljivali tužioci-protivtuženi.
4. Presudom Okružnog suda, broj Gž-439/04 od 25. marta 2005. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u prvom stavu u dijelu koji se odnosi na dosuđenu kamatu tako da je apelant dužan tužiocima-protivtuženim isplatiti iznos od 6.000,00 KM na ime stečenog bez osnova u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Žalba tužilaca-protivtuženih je odbijena. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
5. Iz obrazloženja drugostepene presude poizilazi da je sud, odgovarajući na apelantov žalbeni navod u pogledu utvrđene količine kamena, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i izveo zaključak da se radilo o količini od 30 metara dužnih kamena dajući pri tome obrazloženje u prilog toj svojoj tvrdnji.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da prvostepeni sud u presudi uopšte nije dao svoju ocjenu dokaza zasebno i svih dokaza zajedno čime je povrijedio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Apelant ističe da sudovi nisu uopšte na pouzdan način utvrdili količinu sirovog kao i izrezanog-obrađenog kamena odnosno iste su utvrđene potpuno pogrešno. Apelant navodi da nije imao pravičan postupak jer su sudovi površno i proizvoljno utvrdili njegovu obavezu u količini i vrijednosti za 100% veću od stvarne. Apelant navodi da je prvostepeni sud samo citirao da je uzeo u obzir član 600. Zakona o obligacionim odnosima dok se drugostepeni sud uopšte nije izjasnio o primjeni materijalnog prava u dijelu obaveza apelanta. Apelant navodi da je postupak bio nepravičan jer je on obavezan na mnogo veću činidu u imovinskom smislu u odnosu na stvarno utvrđenu u postupku.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da je on obavezan na mnogo veću činidbu u imovinskom smislu u odnosu na stvarno utvrđenu u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
11. U ovom slučaju, prvostestepeni sud je proveo dokaze uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, saslušao parnične stranke i svjedoke, te ocjenjujući svaki dokaz posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su tužioci-protivtuženi dovezli dvije ture neobrađenog kamena kod apelanta, da je apelant izrezao 30 metara dužnih kamena koji je stajao 11 mjeseci u apelantovoj radionici zbog čega je apelant trpio štetu jer mu je radionica bila zauzeta, te da je apelant navedeni kamen prodao kako se nisu pojavljivali tužioci-protivtuženi. Prvostepeni sud je na ovakvo utvrđeno činjenično stanje primjenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na kamatu dosuđenu tužiocima-protivtuženim dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. Drugostepeni sud je dao razloge za svoju odluku.
12. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović