Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1132/06 (M. T.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1132/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1132/06, rješavajući apelaciju Milorada Tadića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Milorada Tadića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-
06-000 888 od 22. ožujka 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči, broj P-96/05 od 10. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, odvjetnik iz Foče, podnio je 10. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 888 od 22. ožujka 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči, broj P-96/05 od 10. siječnja 2006. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), podnio tužbu protiv Miodraga, Slobodana i Milosava Pejovića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja prava vlasništva na dijelu zemljišta označenog kao k.č. 76/1/2, zvanog «Hanina», površine 12.500 m2, šuma II klase, upisane u p.l. 1208, k.o. Čajniče i solidarne naknade za dva posječena stabla na navedenom zemljištu u iznosu od 59 KM. Osnovni sud je Presudom broj P-96/05 od 10. siječnja 2006. godine utvrdio da je apelant vlasnik spornog dijela zemljišta, dok je dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na naknadu vrijednosti posječenih stabala odbio. Osnovni sud je odbijajući dio presude obrazložio time što je utvrdio da su tuženi izvršili sječu stabala prema doznaki izdatoj od strane nadležnog organa – Šumskog gazdinstva «Vučevica» Čajniče, vjerujući da sječu vrše na vlastitom zemljištu, obzirom da su 1992. godine stekli u vlasništvo državno zemljište koje graniči sa zemljištem tužitelja, a za koja zemljišta nisu bila uspostavljena jasna razgraničenja. Na temelju ovakvog utvrđenja, Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelanta ocijenio kao zahtjev za naknadu štete, te obzirom da je ista nastala u lipnju 1996. godine i da je apelant odmah saznao za nju, dok je tužbeni zahtjev podnesen u rujnu 1999. godine, primjenjujući institut zastarjelosti prema odredbi članka
376. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03), po kojemu pravo na naknadu štete zastarjeva u roku od tri godine od dana saznanja za počinjenu štetu, ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio. Osnovni sud je posebno objasnio da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti institut stjecanja bez pravnog temelja iz članka 209. Zakona o obligacijskim odnosima (neutemeljeno obogaćenje), navodeći da je za to potrebno da je radnja stjecanja izvršena deliktno, dok su tuženi u ovom slučaju imali valjano odobrenje nadležnog organa od kojega su isto sami i tražili, da bi bili sigurni da stabla sijeku na svom zemljištu. Kako apelant u ovom predmetu nije uspio u cjelosti sa svojim tužbenim zahtjevom, Osnovni sud mu je dosudio pravo na naknadu polovine parničnih troškova od strane tuženih.
3. Odlučujući po prizivima parničnih strana, Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), donio je Presudu broj 015-0-Gž-06-000 888 od 22.ožujka 2006. godine, kojom uvažava priziv tuženih u odnosu na parnične troškove, te preinačava prvostupanjsku presudu sa obveze naknade 50% troškova tuženih apelantu na 41%, obzirom da je apelant u svom zahtjevu uspio upravo u tom omjeru, dok u ostalom dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu i prizive parničnih strana odbija kao neutemeljene. Okružni sud je također dao svoje mišljenje, identično mišljenju Osnovnog suda, po kojemu ovaj slučaj sječe stabala nije moguće ocjeniti kao neutemeljeno obogaćenje, jer se vraćanje novčanog iznosa umjesto stečenog bez pravnog temelja može tražiti samo od odgovorne osobe koja je izvršila nedopuštenu radnju, dok su tuženi imali valjano odobrenje izdato od nadležnog organa.
4. Donesenim presudama redovitih sudova apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, iz kojeg razloga izjavljuje apelaciju te traži naknadu troškova apelacionog postupka prema specifikaciji izrađenoj po odvjetničkoj tarifi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant u svojoj apelaciji navodi da su sudovi na utvrđene činjenice pogrešno primjenili materijalno pravo, točnije odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, utvrđujući da se u njegovom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, koji je odbijen zbog zastarjelosti, dok su bili dužni postupati po institutu neutemeljenog obogaćenja, tj. stjecanja bez pravnog temelja, u kom slučaju njegov zahtjev ne bi bio odbijen, obzirom da je tu rok zastare deset godina. Nadalje, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što su mu troškovi parnice dosuđeni u iznosu od 50%, dok je, prema njegovim navodima, uspio sa parnicom 100% te su mu i troškovi trebali biti dosuđeni u tom iznosu. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je njegova imovina osiromašena za dva bespravno posječena stabla.
8. U svezi navedenog, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu tumačenja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se isto ne doima očito proizvoljnim. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenice i na takve primjenili određeno pravo. Zadatak Ustavog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije te da li odluke redovitih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). U konkretnom slučaju, redoviti sudovi su u dvije instance utvrđivali odnosno razmatrali činjenice koje su od značaja za ocjenu o kakvom se institutu konkretno radi, pri tome oba puta uzimajući u obzir navode apelanta da su tuženi posječena stabla stekli bez pravnog temelja na način koji su se, prema mišljenju apelanta, neutemeljeno obogatili, te u sklopu činjenica utvrđenih saslušanjem svjedoka, vještaka geodetske struke i uvidom u potrebitu dokumentaciju, detaljno obrazložili zašto su se opredijelili za odbijanje apelantovog zahtjeva, kvalificirajući ga kao zahtjev za naknadu štete. Ovdje treba napomenuti da sudovi nisu vezani za pravnu kvalifikaciju djela koju daju strane u sporu, već da istu sami određuju na temelju činjenica utvrđenih u postupku i važećeg materijalnog prava. Nadalje, obzirom da je tužbeni zahtjev apelanta glasio na utvrđivanje prava vlasništva i na naknadu posječenih stabala, gdje je apelant uspio u zahtjevu koji je glasio na utvrđivanje prava vlasništva dok je u zahtjevu za naknadu odbijen, nije jasno na temelju čega apelant u svojoj apelaciji ističe da je u ovom sporu uspio 100%, u skladu sa čim traži da mu se troškovi postupka dosude u 100% iznosu. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u provedenim postupcima nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava od strane redovitih sudova, odnosno nema dokaza da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega apelaciju u ovom dijelu smatra očigledno (prima facie) neutemeljenom.
9. Što se tiče navoda apelanta koji se odnosi na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Eurospkog suda i Ustavnog suda, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo se pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavku 2. ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.
10. U konkretnom slučaju, apelantov zahtjev za naknadu posječenih stabala je odbijen jer su sudovi, kako je već rečeno, ustanovili da se radi o zahtjevu za naknadu štete, koji je sukladno članku 376. Zakona o obligacijskim odnosima, zastario. Zastarjevanje potraživanja je prema tome zakonski temelj, ustanovljen radi pravne sigurnosti koja je u općem interesu države. Teret koji je država na ovaj način stavila na pojedince, dajući im vremenski rok od tri godine za ostvarivanje svojih prava sudskim putem, nije pretjeran, obzirom da se radi o vremenskom razdoblju u okviru kojeg oni koji imaju pravni interes mogu normalno i bez pretjeranog tereta taj svoj interes ostvariti. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema disproporcije između apelantovog prava na imovinu i miješanja od strane države, zbog čega zaključuje da apelant ni u ovom dijelu apelacije koja se odnosi na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nema opravdan zahtjev, odnosno da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neutemeljena.
11. Obzirom da Ustavni sud prema Pravilama Ustavnog suda, nema nadležnost za odlučivanje o apelacionim troškovima, nije se mogao razmatrati zahtjev apelanta za dosuđenje troškova apelacionog postupka.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović