Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/05 (S. K.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1213/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i suci Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1213/05, rješavajući apelaciju Seada Kadića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Seada Kadića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž- 1030/04 od 4. ožujka 2005. godine i Rješenja Općinskog suda Bosanska Krupa, broj P-105/04 od 27. listopada 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 23. svibnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1030/04 od 4. ožujka 2005. godine i Rješenja Općinskog suda Bosanska Krupa, broj P-105/04 od 27. listopada 2004. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), podnio tužbu protiv Ć.Š. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi ometanja u posljednjem mirnom posjedu, koje ometanje se sastojalo u tome što je tuženi razbacao ogrijevna drva i zabranio daljnje slaganje istih apelantu na parceli k.č.br. 22/75-1 iz p.l. 1599. Općinski sud je Rješenjem broj P-105/04 od 27. listopada 2004. godine odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, uz obrazloženje da apelant nije uspio dokazati da na spornom dijelu posjeda on ima posljednji mirni i faktički posjed, dok je teret dokazivanja na strani strankama u postupku, iz čega je zaključio da među stranama u ovom predmetu zapravo postoji spor u pogledu međe između posjeda, što su strane odbile da raspravljaju u ovom postupku. U cilju utvrđivanja činjenica, Općinski sud je održao ročište na licu mjestu, izvršio saslušanje u svojstvu svjedoka vještaka geometra M.D., koji je od ranije upoznat sa spornom situacijom i to po pitanju postupka o uređenju međa koji nikada nije dovršen, izvršio saslušanje svjedoka apelanta F.Š., koji je izjavio da među ovim stranama postoji zapravo spor o međi i izvršio uvid u Rješenje-urbanističku suglasnost izdatog na ime tuženog za postavljanje dvorišne ograde na njegovom posjedu.
3. Rješavajući po prizivu apelanta, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), donio je Rješenje broj Gž-1030/04 od 4. ožujka 2005. godine, kojim je priziv apelatna odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Kantonali sud je navod apelanta da prvostupanjski sud nije proveo vještačenje već je vještaka saslušao u svojstvu svjedoka, zbog čega traži provođenje ove radnje, odbio obrazloženjem da apelant nije tražio izvođenje ovog dokaznog sredstva u postupku prvog stupnja te isto ne može tražiti u postupku drugog stupnja. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je na licu mjesta utvrđeno da su ogrijevna drva apelanta posložena 80 cm od fasade kuće tuženog, iz čega slijedi da je tuženi apelantu zabranio slaganje drva uz samu kuću tuženog. Na koncu, Kantonalni sud zaključuje da je Općinski sud pravilno zaključio da se u ovom slučaju radilo o tužbi za smetanje posjeda, a ne o tužbi za uređenje međe, te kako posljednji mirni posjed apelant nije uspio dokazati u postupku, odbijajuće rješenje je pravilna sudska odluka.
4. Apelant osporava navedena sudska rješenja, smatrajući da su oba suda propustila provesti radnju vještačenja iz kojih dobivenih dokaza bi se nesumnjivo zaključilo da se radi o smetanju posjeda, zbog čega dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija)
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
8. Apelant se nije konkretno pozvao na neko od načela sadržano u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, apelantov navod o kršenju prava na imovinu zasniva se na njegovom nezadovoljstvu presudama redovitih sudova i to iz razloga jer isti nisu proveli radnju vještačenja po vještaku geometru a radi utvrđivanja faktičkog posjeda apelanta. U konkretnom slučaju, apelant u prvostupanjskom postupku nije predložio da se vještak koji je saslušan u svojstvu svjedoka, angažira u svojstvu vještaka te da se provede radnja vještačenja u cilju utvrđivanja posjedovnog stanja. Prema članku 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03 i 73/05), svaka strana je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, dok će sud slobodnom ocjenom utvrditi činjenice značajne za donošenje odluke. Apelant nije uspio dokazati svoj posljednji mirni faktički posjed, štoviše, njegov svjedok u postupku je posvjedočio da među stranama postoji spor oko međe. Nadalje, Kantonalni sud je pravilno odbio apelantov zahtjev istaknut u prizivu u pogledu izvođenja dokaza vještačenjem, obzirom da stavak 1. članka 207. Zakona o parničnom postupku propisuje da strane u prizivu ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze koje nisu iznosile do zaključenja glavne rasprave, osim ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti ranije.
9. Iz navednog proizilazi da su redoviti sudovi pravilno postupili pri donošenju osporavanih rješenja, postupajući u cjelosti po odredbama Zakona o parničnom postupku, koji je donesen u općem interesu u cilju osiguranja efikasne pravne zaštite. Ovaj zakon je javno objavljen te su njegove odredbe mogle biti poznate apelantu. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije u zakonito i pravilno provedenom postupku u dvije instance uspio dokazati svoj posljednji miran i faktički posjed, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na imovinu, tim više što je imovina na koju se poziva apelant i dalje ostala sporna među stranama u pogledu neuređene međe. Obzirom da su se sudovi sukladno zakonskim propisima kretali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zaštitu posjeda a ne na uređenje međe, prema mišljenju Ustavnog suda, redoviti sudovi donesenim odlukama nisu povrijedili apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zaštićeno člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega je ova apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović