Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1228/05 (Š. H.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1228/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i suci Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1228/06, rješavajući apelaciju Šemsudina Hadžiibrahimbegovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. toč. 9. i 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Hadžiibrahimbegovića, podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj 097-0-Gž-06-000001 od 27. veljače 2006. godine , Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Gž-44/01 od 4. maja
2001. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj O-419/96 od 3. lipnja 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Hadžiibrahimbegovića, podnesena protiv Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Brčkom, broj O-419/96 od 20. travnja 1999. godine, zbogneiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsudin Hadžiibrahimbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 24. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-06-000001 od 27. veljače 2007. godine, Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj O-419/96 od 3. lipnja 2005. godine, Rješenja Apelacionog suda broj Gž-44/01 od 4. svibnja 2001. godine i Rješenja Općinskog suda u Brčkom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj O-419/96 od 20. travnja 1999. godine.
2. Općinski sud je donio Rješenje o nasljeđivanju broj O-419/96 od 20. travnja 1999. godine, kojim je utvrđeno da cjelokupnu nepokretnu imovinu nasljeđuju djeca umrle, među njima i apelant, svatko u jednakim dijelovima sa po 1/6. Nekretnine su u ovom rješenju označene prema podacima iz katastarskih knjiga. Na ovo rješenje nije uložen priziv od strane nasljednika.
3. Rješavajući po zahtjevu jednog od nasljednika, Općinski sud je pod brojem O-419/96 od 17. srpnja 2000. godine donio dopunsko rješenje, u kojem su nasljeđene nekretnine određene prema podacima iz zemljišne knjige.
4. Na dopunsko rješenje drugi nasljednik je podnio priziv Apelacionom sudu, ističući da je dopunskim rješenjem ponovno podjeljenja već jednom podjeljena imovina, što nije dozvoljeno obzirom da se dopunskim rješenjem može dijeliti samo imovina ostavitelja koja nije bila poznata u vrijeme ostavinskog postupka, odnosno naknadno pronađena imovina. Apelacioni sud uvažio je priziv, te Rješenjem broj Gž-44/2001 od 4. svibnja 2001. godine ukinio dopunsko rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Apelacioni sud svoju odluku obrazložio je odredbom članka 240. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH», br. 7/80 i 15/80 i «Službeni list RBiH», broj 2/92), kojom je određeno da će sud imovinu koja je pronađena nakon pravomoćnosti donesenog rješenja o nasljeđivanju raspodijeliti novim (dopunskim) rješenjem, a u vezi sa prizivnim navodom da se ovdje nije radilo o novo pronađenoj imovini, već o istoj imovini, samo ovaj put označenoj prema stanju u zemljišnim knjigama, iz čega slijedi da je i drugi put odlučeno o nasljeđivanju iste imovine.
5. Postupajući po odluci Apelacionog suda, Osnovni sud donio je Rješenje O-419/96 od 3. lipnja 2005. godine kojim se prijedog za donošenje dopunskog rješenja odbija kao neutemeljen. Obrazloženje suda sastoji se u navodu da se prema članku 135. Zakona o izvanparničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 5/01) ne može donijeti dopunsko rješenje za istu, već samo za naknadno pronađenu imovinu, odnosno imovinu pronađenu nakon pravomoćnosti prvobitnog rješenja a za koju se u vrijeme donošenja tog rješenja nije znalo. Osim toga, ovaj sud naglašava da se činjenica postojanja ugovora o poklonu ostavljene imovine između apelanta i dvoje drugih nasljednika ne može više raspravljati u pravomoćno završenoj stvari, ali da stranama ostaje mogućnost da u parničnom postupku dokazuju svoja vlasnička prava.
6. Na ovo rješenje apelant je uložio priziv Apelacionim sudu, koji je Rješenjem broj 097-0-
Gž-06-000001 od 27. veljače 2006. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Apelacioni sud potvrđuje da se ista imovina ne može dva puta raspravljati, iako jedan put prema stanju u katastarskim a drugi put u zemljišnim knjigama, da se pogotovo o tome ne može odlučivati dopunskim rješenjem, a u vezi sa isticanjem postojanja ugovora o poklonu apelanta sa druga dva nasljednika i ovaj sud smatra da ovo može biti samo predmetom rješavanja u parničnom postupku.
7. Apelant smatra da je raspravljanjem o imovini prema stanju u katastarskim knjigama, a ne prema stanju u zemljišnoj knjizi koje je jedino relevantno, zapravo rapravljano i o dijelu njegove imovine kao da se radi o imovini ostavilje, te da su sudovi radeći na opisani način, pogrešnom primjenom materijalnih propisa, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Dopustivost ratione materiae
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na Rješenje Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000001 od 27. veljače 2006. godine, Rješenje Apelacionog suda, broj Gž-
44/2001 i Rješenje Osnovnog suda, broj O-419/96 od 3. lipnja 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
10. Rješenje Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000001 od 27. veljače 2006. godine, Rješenje Apelacionog suda, broj Gž-44/2001 i Rješenje Osnovnog suda, broj O-419/96 od 3. lipnja 2005. godine, koja apelant osporava u svojoj apelaciji, jesu zapravo odluke kojima su redoviti sudovi odbili zahtjev da se dopunskim rješenjem utvrdi drugačija podjela imovine ostavilje između nasljednika, obzirom da nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju nije pronađena nova imovina ostavilje, a što je zakonska pretpostavka za donošenje dopunskog rješenja.
11. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se smatra da se ključno pitanje da li je članak 6. Europske konvencije primjenljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza» (vidi odluke Europskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, od 17. srpnja 1989. godine i H. protiv Francuske, od 24. listopada 1989. godine). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza, članak 6. Europske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza, članak 6. Europske konvencije se smatra neprimjenljivim.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u ovom dijelu apelacije osporavanim rješenjima redovitih sudova nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obveze. Naime, navedenim rješenjima redoviti sudovi su odbili zahtjev za donošenje dopunskog rješenja zbog neispunjenja zakonskih pretpostavki, konkretno, nije naknadno pronađena nova imovina ostavilje, dok je o građanskim pravima i obvezama apelanta, konkretno, ostavinskoj imovini i nasljeđu apelanta, utvrđeno prvobitno donesenim rješenjem o nasljeđivanju.
13. Kako niti članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite, to slijedi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Apelant smatra da mu je odbijajućim odlukama redovitih sudova u pogledu donošenja dopunskog rješenja povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud ovdje podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na stjecanje imovine (vidi na primjer Presudu Europskog suda za ljudska prava, Marckx, od 13. lipnja 1979. godine serija A-31). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud te naglašava da ni članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti. Navedeni članak Ustava Bosne i Hercegovine može se primjeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju radi se o izvanparničnom postupku za donošenje dopunskog rješenja, koji se prema članku 240. Zakona o nasljeđivanju može donijeti jedino u slučaju da postoji nova, naknadno pronađena imovina koja se treba podijeliti između nasljednika. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni članak 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi da je navod apelanta u odnosu na povredu njegovog prava na imovinu također ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U smislu odredbe članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Neiscrpljivanje pravnih lijekova
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na Rješenje o nasljeđivanju broj O-419/96 od 20. travnja 1999. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
17. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
19. U konkretnom slučaju apelant je na Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Brčkom, broj O-419/96 od 20. travnja 1999. godine propustio izjaviti priziv Kantonalnom sudu, sukladno članku 161. Zakona o nasljeđivanju. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
20. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. toč. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
21. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović