Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/05 (D. L.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1290/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i suci Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1290/05, rješavajući apelaciju Dragana Lukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Dragana Lukića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-419/03 od 22. ožujka 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-248/03 od 30. lipnja 2003.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-925/01 od 31.

prosinca 2001. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-59/02 od 18. studenog 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 8. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-419/03 od 22. ožujka 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici U daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-248/03 od 30. lipnja 2003. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-925/01 od 31. prosinca 2001. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 59/02 od 18. studenog 2002. godine.

2. Apelant je 7. listopada 1998. godine podnio tužbu pred Općinskim sudom protiv «Krivaja» dd, Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena), radi ispunjenja Ugovora o građenju broj 6120-3/92 od 9. ožujka 1992. godine. Prema ovom ugovoru tužena je bila dužna isporučiti i postaviti objekat MP-21/P, dva komada, a za što je apelant tuženoj uplatio cjelokupan ugovoreni iznos. Tijekom postupka apelant je izmijenio tužbeni zahtjev te je tražio raskid ugovora, da tužena isplati revalorizirani iznos od 2.065,770 YU dinara sa zateznom zakonskom kamatom od dana uplate i naknadu štete u iznosu od 11.570 YU dinara i 825 KM, zbog toga jer je apelant uslijed neisporuke objekata plaćao zakupninu za poslovni prostor. Općinski sud je odbio prigovor zastare koji je tužena u postupku istakla i Presudom broj P-224/98 od 18. lipnja 2001. godine, uz primjenu pravila o denominiranju, dosudio apelantu iznos od 0,2065770 KM sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 0,7370 KM, zajedno sa troškovima postupka.

3. Na ovu presudu obje strane su uložile prizive pred Kantonalnim sudom, koji su Presudom broj Gž-925/01 od 31. prosinca 2001. godine uvaženi, te je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Razlozi ovog odlučenja Kantonalnog suda su bili nejasno i nepotpuno utvrđene činjenice vezane za visinu dosuđenih iznosa kao i odbijanje prvostupanjskog suda da razmatra prigovor tužene o zastari predmetnog potraživanja.

4. Postupajući po Presudi Kantonalnog suda, Općinski sud je ponovio suđenje i donio novu presudu broj P-59/02 od 18. studenog 2002. godine, kojom tužbeni zahtjev apelanta odbija u cjelosti. Ovaj put Općinski sud je odlučio uvažiti prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja, računajući vrijeme zastare po općem zastarnom roku od 5 godina, sukladno članku 371. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03). Naime, u obrazloženju ove presude Općinski sud utvrdio je sljedeće: da je aplenat u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, dakle od 10. travnja 1992. godine, mogao u daljnjem roku od 5 godina, koji je opći zastarni rok, tužbom od tužene tražiti ispunjenje ili raskid ugovora i vraćanje primljenog; da je do prekida ovog zastarnog roka došlo za vrijeme dok je apelant bio angažiran u Oružanim snagama Republike Srpske u razdoblju od 5. svibnja 1992. godine pa do 5. rujna 1993. godine, ali da je i nakon protoka ovog roka prekida tužba svejedno podnesena nakon isteka roka od pet godina jedan mjesec i 25 dana; da je apelant i za vrijeme rata mogao podnijeti tužbu jer je stanovište sudske prakse da se podnošenje tužbe i mjesno nenadležnom sudu smatra prekidom zastare, a što je sukladno članku 388. Zakona o obligacijskim odnosima; da je apelant za vrijeme rata pred Osnovnim sudom Doboj podnio tužbu protiv «Razvitak» Doboj, ali da se tu radilo o pravnoj osobi koja je još prije rata izdvojena od tužene i da je apelant povukao ovaj tužbeni zahtjev, čime se smatra da tužba nije ni podnesena; da je dalje apelant pred Osnovnim sudom podnio i tužbu protiv «Krivaja inžinjering Zavidovići», ali da je i ovu tužbu povukao, čime ponovno nije prekinut rok zastare jer se smatra da tužba koja je povučena nije ni podnesena, sukladno članku 178. stavak 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98).

5. Rješavajući po prizivu apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-248/03 od 30. lipnja 2003. godine, kojim je priziv odbio i ovaj put prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud u svom obrazloženju, odgovarajući na prizivni navod apelanta da on nije mogao za vrijeme rata tužbu podnijeti nadležnom sudu u Zavidovićima jer je sam boravio u Doboju, iznio stav po kojemu rat i ratne prilike nisu nesavladive prepreke za podnošenje tužbe, jer je apelant za vrijeme rata mogao podnijeti tužbu mjesno nenadležnom sudu u Doboju a prije nastupanja zastare.

6. Odlučujući o reviziji izjavljenoj na Presudu Kantonalnog suda, Vrhovni sud je istu odbio, obrazloženjem da ne stoje revizione tvrdnje apelanta da bi Osnovni sud u Doboju odbacio njegovu tužbu zbog nenadležnosti, čemu u prilog ide i činjenica da je apelant u dva navrata za vrijeme rata podnio tužbe te da iste nisu odbačene već ih je sam apelant povukao, te nadalje, da bi Osnovni sud bio dužan tužbe ustupiti mjesno nadležnom sudu koji bi postupak nastavio kao da je kod njega i pokrenut. Iz navedenih razloga niti Vrhovni sud nije uvažio navod apelanta da zbog rata, koje apelant tumači kao nesavladive prepreke iz članka 383. Zakona o obligacijskim odnosima, nije mogao blagovremeno podnijeti tužbeni zahtjev.

7. Apelant smatra da su sudovi u njegovom slučaju pogrešnim tumačenjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o obligacijskim odnosima, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, Presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant povredu svojih prava vidi u činjenici što je njegov tužbeni zahtjev odbijen po prigovoru zastarjelosti istaknutom od strane tužene, dok su redoviti sudovi bili dužni rok zastare računati od dana prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, koji je dan 19. lipanj 1996. godine prema Odluci Narodne Skupštine Republike Srpske, jer prema njegovoj tvrdnji, rat je za njega bio nesavladiva prepreka za podnošenje tužbe mjesno nadležnom sudu.

11. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog kraljevstva, Presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva članak 6. stavak 1. Evropske konvencije, ta da li odluke redovitih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U-29/02 od 27. lipnja 2003. godine).

12. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelant «žrtva» povrede prava na pravično suđenje, odnosno da ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, redoviti sudovi su u tri instance zauzeli identičan stav, sukladan sudskoj praksi, da se rat ne može smatrati nesavladivom preprekom iz članka 383. Zakona o obligacijskim odnosima, te da je apelant podnošenjem tužbe i mjesno nenadležnom sudu mogao prekinuti rok zastare. Za svoje odluke, sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, pozivajući se na zauzet stav u sudskoj praksi i na važeće odredbe materijalnog prava, iz kojih Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redoviti sudovi postupili proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Suština apelantovog nezadovoljstva u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste njegov neuspjeh u parnici zbog propuštanja da u zakonskom roku podnese tužbu, zbog čega Ustavni sud, a u kontekstu već navednog u pogledu provedenih postupaka od strane redovitih sudova, zaključuje da je ova apelacija u svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena.

13. Što se tiče navoda apelanta koji se odnosi na kršenje prava na imovinu navedenim sudskim odlukama, Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedno u prvom stavku je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

14. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su redoviti sudovi svojim presudama povrijedili njegovo pravo na imovinu, obzirom da nisu utvrđivali činjenicu obveze tuženog da ispuni svoj dio zaključenog ugovora, čije ispunjenje je apelant tražio tužbenim zahtjevom, pozivajući se na zastaru potraživanja istaknutom u postupku od strane tuženog.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav zauzet u Odluci broj U-49/02 od 28. studenog 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/04, točka 43.), koji glasi: «u svezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Europskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. travnja 1989. godine, predmet Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osiguralo načelo pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određeni vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 93, stavak 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava».

16. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primjeniti i u ovom slučaju, gdje je apelant lišen prava na imovinu, obzirom da je citiranim zakonima koji propisuju vremensko ograničenje ostvarivanja tog prava, onemogućeno da redoviti sudovi meritorno raspravljaju o apelantovom tužbenom zahtjevu o ispunjenju ugovorne obveze od strane tuženog.

17. Naime, redoviti sudovi su vrijeme zastare računali od dana zaključenja ugovora među stranama, točnije od 10. travnja 1992. godine, uračunavajući prekid tijeka zastare za razdoblje koje je apelant proveo u Oružanim snagama Republike Srpske, od 5. svibnja 1992. godine do 5. rujna 1993. godine, te obzirom da je tužba podnesena 7. listopada 1998. godine, utvrdili da je tužba podnesena nakon isteka roka od pet godina, koji je opći zastarni rok propisan člankom 371. Zakona o obligacijskim odnosima, a kako je to u svom prigovoru istako tuženi. Činjenica da je jedan dio zastarnog roka tekao za vrijeme rata, koju apelant ističe kao razlog zbog je bio spriječen nadležnom sudu u roku predati tužbu, ne opravdava ne podnošenje tužbu od strane apelanta sudu kojem je imao pristupa, obzirom da je člankom 388. Zakona o obligacijskim odnosima određeno da podnesena tužba prekida tijek zastare te nadalje, da je nenadležni sud dužan tužbu ustupiti nadležnom sudu sukladno članku 21. Zakona o parničnom postupku, čime je dakle teret dostavljanja tužbe nadležnom sudu stavljen na državne organe a ne na pojedinca, ovdje apelanta, te njegov prigovor nema uporišta u zakonskim propisima.

18. Iz svega iznijetog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u imovinu apelatna u ovom slučaju izvršeno sukladno Zakonu o obligacijskim odnosima i Zakonu o parničnom postupku, koji su zakoni javno objavljeni i dostupni za saznavanje i koji su doneseni u općem interesu te da njima nije stavljen pretjeran teret na pojedinca u ostvarivanju svojih prava, zbog čega Ustavni sud navod apelanta da je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu zaštićeno člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

20. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/05 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio