Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/05 (M. D. i M. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 262
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1301/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić i suci Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1301/05, rješavajući apelaciju Miroslava Drndarevića i Marka Martinovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Miroslava Drndarevića i Marka Martinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-395/03 od 24. ožujka 2005.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1571/02 od 14.
svibnja 2003. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-15/01 od 8. srpnja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Drndarević i Marko Martinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Mensur Hodžić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 10. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-395/03 od 24. ožujka 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1571/02 od 14. svibnja 2003. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-15/01 od 8. srpnja 2002. godine.
2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv «Krivaja» dd, Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena), radi izvršenja ugovora o isporuci montažnih kuća ili povrata cijene za iste, a na temelju Ugovora o izradi i isporuci montažnih kuća MK-115/LS «VANJA», koji su apelatni zaključili sa PP «Sigma» Zavidovići, isplativši punu cijenu iz ugovora, a po kojemu je potom PP «Sigma» kao naručitelj zaključila ugovor o građenju sa tuženom. Općinski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata i uloženom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije sa strane tužene, odbio tužbeni zahtjev, sa obrazloženjem da tužena nije zaključila ugovor sa apelantima po kojemu bi bila obvezna istima izvršiti isporuku montažnih kuća, te da su apelanti punu ugovorenu cijenu isplatili PP «Sigma» Zavidovići, koja kao firma u vrijeme podnošenja tužbe više ne postoji. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da ugovorni odnos između PP «Sigma» i tužene nije odnos koji ima utjecaja na činjenicu da je dužnik po ugovoru čije su ispunjene apelanti tražili PP «Sigma». Stoga je potpuno irelevantan posredan dokaz izveden putem vještačenja o uplati sredstava za izvođenje građenja od strane PP «Sigma» tuženoj, jer se tu radi o sasvim drugom ugovornom odnosu.
3. Odlučujući po prizivu apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1571/02 od 14. svibnja 2003. godine kojom priziv odbija i prvostupanjsku presudu potvrđuje. U svom obrazloženju ovaj sud se poziva na odredbu članka 262. Zakona o obligacijskim odnosima odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i »Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), prema kojoj je povjeritelj ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik ju je dužan ispuniti savjesno u svemu kako i glasi, utvrđujući da je u predmetnom slučaju dužnik PP «Sigma» Zavidovići, kako prema zaključenom ugovoru, tako i prema datoj cijeni od strane apelanata iz temelja samog ugovora, te da je tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženoj neodrživ iz razloga nedostatka pasivne legitimacije.
4. Vrhovni sud je svojom presudom broj Rev 395/03 od 24. ožujka 2005. godine odbio reviziju apelanata i potvrdio presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.
5. Apelanti smatraju da im je navedenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavku 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujan 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. Apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.Povredu prava na imovinu apelanti vide u činjenici da su sudovi odbili njihov tužbeni zahtjev za izvršenje ugovora ili povrat ugovorne cijene, iako su u postupku dokazali da su izvršili uplatu cijene za montažne kuće, te su nadalje, putem vještaka, dokazivali i da je PP «Sigma» Zavidovići izvršila uplatu tuženoj za izvršenje predmetnog ugovora, po čemu je sada krajnji dužnik, prema mišljenju apelanata, sama tužena.
10. Presude redovitih sudova, kojima apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, utemeljene su na Zakonu o obligacijskim odnosima, točnije članku 262. Zakona o obligacijskim odnosima, koji je javno objavljen i stoga dostupan javnosti te isti jasno određuje da se potraživanja mogu zahtjevati samo od dužnika sa kojim je uspostavljen, odnosno ugovoren određeni odnos. Ovaj propis ustanovljen je u općem interesu radi sigurnosti u pravnom prometu, odnosno onemogućavanja zlouporabe prava na podnošenje tužbenog zahtjeva prema osobama koje nisu u pravnom odnosu sa podnositeljem tužbe. Imajući u vidu transparentnost propisa i opći javni interes zbog kojeg je uspostavljen, teret koji je stavljen na apelante u ovom slučaju nije pretjeran niti neproporcionalan u odnosu na cilj zbog kojeg je uspostavljen. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelatni u ovom slučaju nisu «žrtva» kršenja prava na imovinu, odnosno nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na povredu prava na imovinu zaštićenu člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović