Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/05 (I. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1361/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1361/05, rješavajući apelaciju Ismeta Botića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Botića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1317/04 od 21. travnja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Botić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog, podnio je 20. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1317/04 od 21. travnja 2005. godine.
2. Apelant je 19. srpnja 1991. godine sa društvom «Udarnik» Breza zaključio Ugovor o prodaji nekretnina, stambenog i gospodarskog objekta izgrađenog na k.č. 756/2, upisane u ZK ul. Br. 1792, k.o. Breza, po novom premjeru k.č. 662, k.o. Mahala, ukupne površine k.č. 992 m2. Nadalje, apelant je sa istim poduzećem 10. travnja 2000. godine, pod brojem Ov-2212/00, zaključio Ugovor o kupoprodaji stana, koji u naravi predstavlja stan koji se nalazi u stambenoj zgradi izgrađenoj na navedenoj k.č., na temelju kojeg je, polaganjem u Knjige položenih ugovora, stekao pravo vlasništva na tom stanu. Radi utvrđivanja trajnog prava korištenja na zemljištu koje se nalazi ispod i oko zgrade u kojoj se nalazi stan na kojemu je stekao pravo vlasništva, apelant je podnio tužbu protiv «Udarnik»-a Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud). U vrijeme podnošenja tužbe u ZK je bio upisan tuženi i to za predmetno zemljište, upisano kao društvena svojina, sa pravom korištenja, a za objekte kao vlasnik 1/1.
3. Općinski sud je Presudom broj P-80/03 od 25. kolovoza 2004. godine utvrdio trajno pravo korištenja na predmetnom zemljištu u korist apelanta. Ovakvu svoju odluku Općinski sud je obrazložio na način što je Ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i tuženog 1991. godine ocijenio valjanim za stjecanje prava vlasništva na objektima, dok je za pripadajuće zemljište, koje služi za redovitu upotrebu objakata, utvrdio stjecanje prava korištenja dok zgrade na njemu postoje, na temelju odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», br. 38/78 i 29/90 i «Službeni list R BiH», br. 2/92 i 18/94).
4. Na navedenu presudu Općinskog suda tuženi je uložio priziv Kantonalnom sudu, ističući da u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji iz 1991. godine nije bio donesen Zakon o prodaji stanova u društvenoj svojini, zbog čega nikada isti nije niti realiziran u pogledu isplate kupoprodajne cijene, a zbog čega je kasnije zaključen Ugovor o kupoprodaji stana, koji je u cjelosti realiziran i koji zapravo jeste pravi temelj stjecanja prava vlasništva od strane apelanta. Kantonalni sud je priziv tuženog uvažio i Presudom broj Gž-1317/04 od 21. travnja 2005. godine preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanta u cjelosti.
5. Kantonalni sud utvrdio je da je Općinski sud u cjelosti pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, sa obrazloženjem: apelant nije mogao steći pravo vlasništva na objektima i korištenja na zemljištu sukladno članku 7. stavak 3. Zakona o prometu nepokretnosti i članku 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80), jer je za isto bio potreban upis u ZK, koji ima konstitutivan karakter; da je apelant stekao pravo vlasništva na objektima prema Ugovoru iz 1991. godine, on bi automatski stekao i pravo korištenja na pripadajućem zemljištu, sukladno članku 40. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH», br. 1/90 i 29/91 i «Službeni list R BiH», br. 2/92, 3/93 i 13/94), te ne bi imao interes utvrđivati pravo korištenja podnošenjem tužbe, kao što ne bi bilo niti potrebe za zaključivanjem Ugovora o kupoprodaji stana, kao jedinog ispravnog načina stjecanja prava vlasništva na stambenim objektima u društvenoj svojini. Kantonalni sud zaključuje i da je stjecanjem prava vlasništva na stanu, apelant stekao i pravo na korištenje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade kao i pripadajući dio zemljišta koji joj služi.
6. Apelant smatra da je Presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo prava na imovinu zaštićeno člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavku 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujan 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na mirno i neometano uživanje imovine, do kojeg je došlo zbog odbijajuće presude Kantonalnog suda, kojom je, prema njegovom mišljenju, narušen i princip proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi ostvariti, jer po mišljenju apelanta, u njegovom slučaju ne postoji javni interes na drugoj strani, pa prema tome niti opravdanje za lišavanje njegovog prava na kuću, koju je cijeli život gradio.
11. Presuda Kantonalnog suda, kojom apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, utemeljena je na odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o građevinskom zemljištu, važećih u vrijeme zaključenja Ugovora iz 1991. godine, iz kojeg ugovora je apelant smatrao da mu pripada pravo na trajno korištenje predmetnog zemljišta i na temelju kojeg je podnio svoj tužbeni zahtjev za utvrđivanje ovog prava. Navedni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni radi reguliranja načina stjecanja prava vlasništva i korištenja zemljišta, na unaprijed određen način, jednak za sve, u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je primjenio zakonske propise koji su ustanovljeni dakle u općem interesu. Nadalje, apelant je pravo vlasništva na stanu stekao Ugovorom o kupoprodaji stana, koji je potpisao i ovjerio sukladno važećim propisima, na način na koji je jedino moguće steći u vlasništvo stambene objekte u nekadašnjoj društvenoj svojini, čega je apelant bio i sam svjestan kod zaključenja ovog ugovora, a što proizilazi iz opravdanog pitanja koje postavlja i sam Kantonalni sud koje se odnosi na razlog zbog kojeg je apelant pristupio zaključenju Ugovora o kupoprodaji stana 2000. godine, ukoliko je smatrao da je vlasništvo na objektu stekao valjanim ugovorom iz 1991. godine. Dakle, apelant Ugovor iz 1991. godine smatra valjanim temeljem za stjecanje prava vlasništva ali samo po pitanju izvođenje prava korištenja zemljišta putem suda, dok sa druge strane zaključuje novi ugovor o kupoprodaji stana, radi valjanog stjecanja i upisa u KPU prava vlasništva na stanu. Nadalje, stjecanjem prava vlasništva na stanu na opisani način, kao i prava na korištenje dijelova zgrade i pripadajućeg zemljišta, apelant nije lišen svoje imovine koju i dalje posjeduje i u kojoj mirno uživa. Iako apelant u svojoj apelaciji navodi da je neopravdano lišen prava na kuću u koju je cijeli život ulagao, iz dostavljenih poresuda proizilazi da sud nije odlučivao o pravu apelanta na objekte, već jedino o pravu na trajno korištenje zemljišta, kako je glasio i postavljeni tužbeni zahtjev apelanta. Stoga je navod apelanta da je odlukom Kantonalnog suda stavljen pretjeran teret na njega i da je izvršeno miješanje neproporcionalno, jer je lišen prava na svoju kuću, potpuno neutemeljen. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno da apelant ni na koji način nije «žrtva» povrede navednog prava, zbog čega je njegova apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović