Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1387/05 (N. K.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1387/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i suci Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. lipnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1387/05, rješavajući apelaciju Nijaza Košarića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Košarića, podnesena protiv Rješenja Gradske općine Mostar – Jugozapad, broj 07/II-3-2817/98 od 20. srpnja 2001. godine, Rješenja Općinskog suda I Mostar, broj P-826/02 od 28. siječnja 2003. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-954/03 od 8. siječnja 2004.
godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-285/04 od 24. svibnja 2005. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj UP-09-25-03-782/02 od 13. srpnja 2004.
godine i Presude Kantonalnog suda Mostar, broj U-386/04 od 2.
prosinca 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Košarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 23. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Gradske općine Mostar – Jugozapad, broj 07/II-3-2817/98 od 20. srpnja 2001. godine, Rješenja Općinskog suda I Mostar, broj P-826/02 od 28. siječnja 2003. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-954/03 od 8. siječnja 2004. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev- 285/04 od 24. svibnja 2005. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj UP-09-25-03-782/02 od 13. srpnja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar, broj U-386/04 od 2. prosinca 2004. godine.
2. Gradska općina Mostar – Jugozapad, Služba graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša, Sektor za stambeno gospodarstvo i poslovne prostore općine Mostar Jugozapad (u daljnjem tekstu: Gradska općina Mostar), rješavajući po zahtjevu apelanta za priznavanje stanarskog prava na stanu u Mostaru, u ul. Stjepana Radića br. 20, donijela je Rješenje broj 07/II-3-2817/98 od 20. srpnja 2001. godine, kojim se apelantu ne priznaje stanarsko pravo na predmetnom stanu niti mu se isti vraća u posjed, iz razloga jer se radi o stanu na kojem je nositelj stanarskog prava bila umrla mati apelanta, dok je za apelanta utvrđeno da je 1980. godine zasnovao vlastitu obitelj i odselio iz ovog stana.
3. Apelant je po primitku navedenog rješenja podnio tužbu radi utvrđivanja stanarskog prava i vraćanja stana u posjed Općinskom sudom I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je Rješenjem broj P-826/02 od 28. siječnja 2003. godine istu odbacio zbog apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
4. Na Rješenje Općinskog suda apelant je uložio priziv pred Kantonalnim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je Rješenjem broj Gž-954/03 od 8. siječnja 2004. godine priziv apelanta odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
5. Odlučujući po izjavljenoj reviziji apelanta na Rješenje Kantonalnog suda, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presudom broj Rev-285/04 od 24. svibnja 2005. godine, izjavljenu reviziju je odbio kao neutemeljenu.
6. Osim podnesene tužbe po prvostupanjskom rješenju kojim se apelantu ne priznaje stanarsko pravo i ne vraća mu se u posjed predmetni stan, apelant je podnio i priziv Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je Rješenjem broj UP-09-25-03-782/02 od 13. srpnja 2004. godine odbilo priziv apelanta kao neutemeljen.
7. Nezadovoljan Rješenjem Ministarstva, apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji Presudom broj U-386/04 od 2. prosinca 2004. godine utvrđuje da prvostupanjski organ nije proveo sve potrebne dokaze u cilju utvrđivanja apelantovog prava na stjecanje stanarskog prava kao člana zajedničkog kućanstva, te tužbu apelanta uvažava, poništava prvostupanjsko rješenje i predmet vraća nadležnom organu na ponovno rješavanje
8. Kako do dana podnošenja apelacije nadležni organ nije donio nikakvo novo rješenje, a u svezi sa svim navednim radnjama koje je apelant poduzeo i vremenskim razdobljem u kojem cijeli postupak traje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita donesenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je «na svakoj državi potpisnici sporazuma da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupka» (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, od 6. studenog 1980. godine, serija A, broj 39, stavak 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Europska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sustave država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Europska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Europske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sustavu» (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stavak 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je prije svega zadatak upravnih organa i redovitih sudova.
12. U konkretnom slučaju apelant je, nezadovoljan prvostupanjskim rješenjem dobivenim od organa uprave, radi utvrđivanja stanarskog prava i vraćanja stana u posjed podnio tužbu Općinskom sudu, koji je tužbu odbacio zbog nenadležnosti, na što je apelant izjavio priziv Kantonalnom sudu, koji priziv odbija kao neutemeljen, a što po izjavljenoj reviziji potvrđuje i Vrhovni sud. Kako je člankom 10. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98 i 19/99), za stambena pitanja određena nadležnost organa uprave nadležne za stambene poslove i člankom 4. stavak 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, redoviti sudovi pravilno su postupili donoseći navedene odluke, iz čega proizilazi da apelant nije koristio efektivni pravni lijek.
13. Nadalje, istovremeno sa podnošenjem tužbe Općinskom sudu, apelant je izjavio i priziv drugostupanjskom organu, koji je Rješenje o odbijanju priziva kao neutemeljenog donio 13. srpnja 2004. godine, dok je Rješenje na koje je priziv izjavljen doneseno 20. srpnja 2001. godine. Po Rješenju drugostupanjskog organa uprave apelant je tužbom pokrenuo upravni spor, po okončanju kojeg je Kantonalni sud donio Presudu kojom se poništavaju donesena rješenja od strane organa uprave i nalaže se ponovni postupak.
14. Apelant je nezadovoljan dužinom postupka u kojem se rješava po njegovom zahtjevu za priznavanje stanarskog prava. Što se tiče neblagovremenog donošenja Rješenja po izjavljenom prizivu apelanta na prvostupanjsko rješenje a od strane drugostupanjskog organa uprave, apelant je zbog tzv. «šutnje administracije» mogao pokrenuti upravni spor u roku od mjesec dana, odnosno u daljem roku od sedam dana po ponovnom nepostupanju a nakon pismenog traženja, pred Kantonalnim sudom, sukladno članku 22. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Služebene novine Federacije BiH», broj 2/98). Isto tako, po pitanju nedonošenja rješenja od strane organa uprave po Presudi Kantonalnog suda, kojom su rješenja organa uprave poništena i naložen novi postupak, apelant je po isteku roka od 60 dana imao pravo obratiti se drugostupanjskom organu te na koncu i pokrenuti upravni spor zbog nedošenja rješenja u propisanom roku. Navedene radnje apelant je propustio poduzeti, već se nezadovoljan rokom u kojem organi uprave rješavaju po njegovom zahtjevu, smatrajući da mu je na taj način ugroženo i pravo na imovinu i pravo na život, obratio direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Međutim, kako nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
16. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović