Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1057/05 (Z. Ć.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1057/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1057/05, rješavajući apelaciju Zehide Ćoralić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zehide Ćoralić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-71/05 od 15. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj P-1000/03 od 15. oktobra 2004.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zehida Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je, 19. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (udaljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-71/05 od 15. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1000/03 od 15. oktobra 2004. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih rješenja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-1057/05 od 18. maja 2005. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1000/04 od 15. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-71/05 od 15. marta 2005. godine, odbijen je zahtjev apelantice protiv tuženog E.S. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. Zahtjevom iz tužbe apelantica je predložila da sud utvrdi da ju je tuženi smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, tako što je tuženi, navodno, porušio metalnu ogradu, prerezao lanac s katancem, nasuo predmetnu nekretninu u donjem dijelu radi prolaza kamionom i pješice do svoje nekretnine.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi sporni put koristio više od godinu dana prije podnošenja tužbe, da apelantica nije bila jedini faktički i mirni poslednji posjednik spornog puta, već naprotiv, da je tuženi koristio isti put u svojstvu suposjednika. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantice na prvostepeno rješenje, istu odbio kao neosnovanu, ističući činjenicu da za zakonitost pobijanog rješenja ne bi bilo od uticaja čak ni to da je apelantica za smetanje posjeda saznala neposredno prije podnošenja tužbe, jer je nesumnjivo utvrđeno da je tuženi spornim putem prolazio više od godinu dana prije podnošenja tužbe radi smetanja posjeda. Istakao je da prema propisu iz člana 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

5. Apelantica smatra da su osporena rješenja nezakonita i da je njihovim donošenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, pravo na privatan porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u tome što je osporenim odlukama lišena svoje imovine, smtrajući da je sudu dokazala da je vlasnik i posjednik sporne nekretnine, te da tuženi nikada nije imao pravo na suposjed što mu je sud priznao. Smatra da mješanje države u njeno pravo na mirno uživanje imovine nije neophodna mjera u demokratskom društvu i da je sud pogrešnom primjenom materijalnog zakona povrijedio njeno pravo na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje, pravo na poštivanje privatanog porodičnog života, doma i prepiske i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u činjenici što je osporenim odlukama lišena svoje imovine jer je sudu, u redovnom postupku, dokazala da je vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Smatra da tuženi nikad nije imao pravo na suposjed, kojeg su mu sudovi priznali. Pored navedenog, apelantica smatra da miješanje države u njeno pravo na mirno uživanje imovine nije neophodna mjera u demokratskom društvu, te da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedio njeno pravo na pravično suđenje.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelantica, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred redovnim sudom u postupku radi smetanja posjeda, u dvije instance. Ustavni sud konstatuje da je redovni sud proveo zakonom propisan postupak i primijenio vežeće materijalno-pravne propise, odredbu člana 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98), u kojoj je propisano da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Tužbom radi smetanja posjeda štiti se samo posjed, a ne i pravo, pa se u smislu člana 425. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03), raspravljanje po tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Vlasništvo tužiteljice u ovom postupku nije dovedeno u pitanje jer se o istom nije moglo ni raspravljati.

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1057/05 (Z. Ć.) | Sudska praksa | Aktio