Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1110/05 (E. C.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1110/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1110/05, rješavajući apelaciju Enesa Cvike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Cvike podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-41/05 od 23.

februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Cviko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je, 29. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj KV-41/05 od 23. februara 2005. godine.

2. U apelaciji je navedeno da je majka apelanta Tima Cviko, 24. juna 2003. godine, bila žrtva izvršenja krivičnog djela. Povodom tog događaja Kantonalni sud je, 10. jula 2003. godine, donio rješenje o provođenju istrage, broj Ki-104/03, kojim je određeno provođenje istrage protiv Derhana Stanojlovića i Zinete Joldžić, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo podstrekavanja za navedeno krivično djelo. Apelant je, u cilju zaštite i ostvarenja svojih prava u krivičnom postupku, angažovao punomoćnika u osobi advokata Mustafe Bračkovića, koji je aktivno učestvovao u pokrenutom krivičnom postupku do njegovog pravosnažnog okončanja.

3. Kantonalni sud je, 25. maja 2004. godine, donio presudu, broj K-87/03, kojom je Derhana Stanojlovića i Zinetu Joldžić oglasio krivim, izrekao krivične sankcije i odlučio o troškovima postupka koji se odnose na nužne izdatke postupka. Sud nije odlučio o zahtjevu apelanta za naknadu troškova koji se odnose na zastupanje po punomoćniku. Zbog navedenog, apelant je, 30. jula 2004. godine, izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH), koju je ovaj sud odbio presudom, broj Kž-352/04 od 28. oktobra 2004. godine, uz obrazloženje da pobijanom presudom Kantonalnog suda nije konačno riješeno o troškovima postupka, već posebnim rješenjem, pa se žalba nije ni mogla prihvatiti.

4. Nakon donošenja presude Vrhovnog suda FBiH, Kantonalni sud je naknadno odlučio o troškovima postupka rješenjem, broj K-87/03 od 14. januara 2005. godine, kojim je Zinetu Joldžić obavezao da sudu na ime troškova postupka isplati ukupan iznos od 430,00 KM, ne donoseći odluku u odnosu na zahtjev za naknadom troškova istaknutom po apelantu u svojstvu oštećenog za zastupanje po punomoćniku.

5. Apelant je na rješenje Kantonalnog suda, broj K-87/03 od 14. januara 2005. godine, izjavio žalbu, povodom koje je isti sud u Vijeću donio rješenje, broj KV-41/05 od 23. februara 2005. godine, i žalbu kao neosnovanu odbio. U obrazloženju rješenja, Vijeće Kantonalnog suda je istaklo da je predsjednik vijeća pobijanim rješenjem, broj K-87/03 od 14. januara 2005. godine, pravilno odlučio primjenom odredbe člana 199. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), jer je apelant postavio zahtjev u iznosu od 5.115,00 KM koji se odnosi na nagradu koju potražuje njegov punomoćnik za zastupanje na glavnim pretresima, obračunatu prema važećoj advokatskoj Tarifi. Sud je zaključio da se ne radi o nužnim troškovima apelanta, pa je žalbu odbio.

6. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda, broj KV-41/05 od 23. februara 2005. godine, povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici što je Kantonalni sud, izrekom pobijanog rješenja, propustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu nužnih troškova. Razlog za takvo postupanje apelant vidi u bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja je nastala kao rezultat pogrešne primjene odredaba člana 199 stav 2. u vezi sa odredbama člana 200 stav 1. u vezi sa stavom 2 ZKP FBiH. Takvo postupanje, po mišljenju apelanta, predstavlja direktno zadiranje u njegovo pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, odredbom stava 1. člana 199. Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/03), propisano je da su troškovi krivičnog postupka izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka, od njegovog pokretanja do njegovog završetka. U stavu 2. istog člana, propisano je koji troškovi se imaju smatrati troškovima krivičnog postupka Iz navedene zakonske odredbe ZKP FBiH proizilazi da troškovi krivičnog postupka, učinjeni u povodu zastupanja oštećenog od strane punomoćnika i to u vidu nagrade punomoćniku, nisu propisani Zakonom. Naime, krivični postupak pokrenut je i pravosnažno okončan po zahtjevu nadležnog tužilaštva, čije je osnovno pravo i dužnost otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda. Dakle, zastupanje apelanta u svojstvu oštećenog u krivičnom postupku, po izabranom punomoćniku, isključivo je bila njegova dispozicija a nikako obaveza, zbog čega, po mišljenju Ustavnog suda ne postoji obaveza redovnog suda da zahtjev u pogledu troškova koji nisu nužni izdaci, unosi u izreku rješenja. Sud je o njima raspravio u obrazloženju rješenja, naveo razloge zbog kojih troškovi u vidu nagrade apelantovom punomoćniku nisu dosuđeni, a tim nije umanjen značaj postavljenog zahtjeva jer je o njemu riješeno sudskom odlukom.

10. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/2 i II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje naprijed navedenih prava, pa proizilazi da su navodi apelanta o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1110/05 (E. C.) | Sudska praksa | Aktio