Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/05 (D. N.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1123/05, rješavajući apelaciju Danila Nosovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Nosovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj U-269/04 od 7. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danilo Nosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa punomoćnik Novica Nosović iz Sarajeva, podnio je, 5. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-269/04 od 7. marta 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj U-315/03 od 18. februara 2004. godine, u upravnom sporu apelanta protiv Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi «šutnje administracije», po zahtjevu za vraćanje stana u posjed, odlučeno je da se tužba uvaži, a tuženom je naloženo da u zakonskom roku od 15 dana donese rješenje po žalbi apelanta izjavljenoj 14. aprila 2003. godine. U obrazloženju presude navedeno je da je apelant 10. augusta 1998. godine, općini Mostar-Jugozapad podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, o kojem nije odlučeno u zakonskom roku, zbog čega je apelant zakonito izjavio žalbu. Kako ni drugostepeni organ nije donio odluku o žalbi, apelant je pokrenuo upravni spor pa je sud, nakon uvida u dokumentaciju priloženu uz tužbu ocijenio da je ista osnovana.

3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-269/04 od 7. marta 2005. godine, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo apelant, radi donošenja rješenja koje će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog organa, u upravnoj stvari vraćanja stana u posjed, utvrđeno je da apelant nije nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru u Ul. Mahe Đikića broj 11C i taj stan mu se ne vraća u posjed.

4. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je apelant podnio zahtjev kojim traži da sud donese rješeje koje će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog organa, u predmetu vraćanja stana u posjed, jer tuženi nije postupio po presudi tog suda, broj U-315/03 od 18. februara 2004. godine. Kantonalni sud je od tuženog zatražio sve spise koji se odnose na predmet i objašnjenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donesen. Tuženi je sudu dostavio dopis u kojem je naveo da je pod brojem 07/II-3-2978/98 od 10. augusta 1998. godine, zaprimljen zahtjev za povrat stana Ramize Granilo a ne apelanta, a da zahtjev apelanta nikad nije primljen u općinskom organu uprave te da isti nije registrovan na navedenoj adresi kao nosilac stanarskog prava. Obrazlažući svoju odluku, ovaj sud je istakao da apelant, uz obrazac zahtjeva za povrat stana za spise predmeta nije priložio nikakav dokaz da je nosilac stanarskog prava na stanu čije vraćanje u posjed traži, a što je bio obavezan učiniti prema članu 4. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Zaključak je suda, na osnovu dokaza u spisu predmeta, da apelant uopće nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, te mu se isti ne može ni vratiti u posjed, a osim toga ničim nije dokazao da je nosilac stanarskog prava na stanu u Ul. Mahe Đikića br.11C u Mostaru.

5. Apelant smatra da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda, broj U-269/04 od 7. marta 2005. godine, povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. a), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na život, prava na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Apelant se naročito poziva na povredu prava na mirno i neometano uživanje imovine, do kojeg je došlo upravo donošenejm rješenja Kantonalnog suda kojim je utvrđeno da nije bio nosilac stanarskog prava na stanu i da nema prava na povrat stana u posjed.

9. Osporeno rješenje Kantonalnog suda utemeljeno je na odredbama Zakona o upravnim sporovima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da apelant, uz zahtjev za povrat stana, nije dostavio niti jedan dokaz na oklnost da je nosilac stanarskog prava na stanu čiji je povrat u posjed tražio, a što je bio dužan učiniti prema članu 4. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, niti je u upravnom sporu dokazao da je nosilac stanarskog prava na navedenom stanu.

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.a), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava navedenih ustavnih prava, odnosno da apelant ni na koji način nije «žrtva» povrede ovih prava, zbog čega je njegova apelacija očigledno (prima facie)neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/05 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio