Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/05 (S. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1147/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu predsjednik: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1147/05, rješavajući apelaciju Seada Manova, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Manova, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 723/04 od 3. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda Konjic, broj P-4/03 od 9. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Manov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 10. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-723/04 od 3. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-4/03 od 9. juna 2004. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Ane Jurić (u daljnjem tekstu: tužena), radi smetanja posjeda, predlažući da sud po provedenom postupku utvrdi da ga je tužena omela u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina u Prozoru, na način što je porušila željeznu ogradu na njegovim temeljima i postavila betonske stubove na terasu svog objekta. Općinski sud je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom, uz obrazloženje da nije dokazao niti predložio dokaze kojima se može utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, iako je to bio dužan na osnovu odredbi iz člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), koje propisuju da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pored navedenog, ovaj sud je istakao da apelant na pripremnom ročištu nije želio kao dokaz predložiti uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra, smatrajući da se iz inspekcijskog zapisnika može zaključiti da se radi o smetanju posjeda.
3. Odlučujući po žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-723/04 od 3. marta 2005. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio u cijelosti. U obrazloženju, ovaj sud je istakao da se raspravljanje o tužbi radi smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, vodeći računa o blagovremenosti tužbe. Pored toga, u ovakvim parnicama osnovni i prvenstveni dokaz je uviđaj na licu mjesta uz prisustvo suda, parničnih stranaka i eventualno svjedoka i obavezno vještaka geometra, gdje se neposrednim opažanjem utvrđuje i konstatuje stanje na terenu, način na koji je eventualno učinjeno smetanje i u čemu se sastojalo. Ovaj sud je konstatovao da je apelant na pripremnom ročištu, 5. aprila 2004. godine, predlažući dokaze za glavnu raspravu izjavio «ne želim da se izvrši uviđaj na licu mjesta sa vještakom geometrom, jer je iz inspekcijskog zapisnika vidljivo da se radi o smetanju posjeda». Ovaj sud je našao da je pobijano rješenje zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu učinjene bitne povrede postupka, pa je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno na osnovu člana 226. ZPP-a, jer ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Apelant smatra da mu je navedenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno nosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant se žali da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, već paušalno ističe da mu je pravo na imovinu povrijeđeno postupanjem tužene i nedostatkom sudske zaštite.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelant imao sudsku zaštitu i da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2004. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Takođe, Ustavni sud je u brojnim svojim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivni-pravne propise, osim ukoliko takve odluke krše ustavna prava (vidi npr., Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
10. Redovni sudovi su u konkretnom slučaju, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da tužba apelanta nije osnovana. Istakli su da apelant nije želio predložiti dokaz uviđajem na licu mjesta uz vještačenje vještaka geometra, tvrdeći da se iz inspekcijskog izvještaja i drugih predloženih dokaza može utvrditi da je do smetanja posjeda zaista došlo, a sud nema ovlaštenje po službenoj dužnosti provoditi odnosno predlagati izvođenje dokaza. Rješenja redovnih sudova, kojima apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, utemeljene su na Zakonu o parničnom postupku FBiH ( «Službene novine FBiH» broj 53/03) i to odredbama iz člana 425., člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. i Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), odredbama iz čl. 80., 82. i 83 stav 1 istog Zakona, koji su javno objavljeni i dostupni. Ove odredbe jasno određuju da se raspravljanje po tužbi radi smetanja posjeda ograničava na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od godine dana od nastalog smetanja. Nadalje, stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud slobodnom ocjenom predloženih dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Sudska zaštita nije izostala, jer je prihvaćeno raspravljanje po tužbi i zahtjevu apelanta , te donijete odluke u dvije instance.
11. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na nedostatak sudske zaštite, proizvoljnost ili nepravičnost u ocjeni dokaza na temelju kojih su utvrđene relevantne činjenice, te nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović