Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1299/05 (A. O.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1299/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1299/05, rješavajući apelaciju Alije Omerhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Omerhodžića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, broj Gž-112/05 od 15. aprila 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, broj P-83/00-1 od 1. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brke, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je, 9. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-112/05 od 15. aprila 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-83/00-1 od 1. februara 2005. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom, tužbom protiv SARAJEVO OSIGURANJA DD SARAJEVO

- FILIJALA BRČKO (u daljnjem tekstu: tuženi), pokrenuo sudski postupak radi naknade štete. Apelanta je u navedenom sudskom postupku zastupao advokat. Postupajući po tužbi, Osnovni sud je donio presudu, broj P-83/00-I od 1. februara 2005. godine, kojom je djelomično usvojio zahtjev za naknadu štete, dok je u pogledu troškova postupka obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove u iznosu od 899,01 KM, primjenom člana 111 .Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BD).

3. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, ističući da prvostepeni sud nije uvažio trošakove koji se odnosi na njegovog punomoćnika, niti je prilikom obračuna troškova primijenio važeću Advokatsku tarifu Federacije Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u «Službenim novinama FBiH», broj 24/04. Istakao je da je advokatska kancelarija njegovog punomoćnika registrovana u Advokatskoj komori FBiH, pa je shodno tome prvostepeni sud trebao primijeniti važeću advokatsku tarifu. Naveo je da se Nalog Supervizora od 15. jula 2003. godine, na koji se poziva prvostepeni sud, odnosi na primjenu entitetskih zakona na području Brčko Distrikta BiH, a kako advokatska tarifa nije Zakon, primjena naloga Supervizora, po mišljenju apelanta, trbala je izostati u obračunu pomenutih troškova.

4. Odlučujući o žalbi, Apelacioni sud je donio presudu, broj Gž-112/05 od 15. aprila 2005. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da žalba nije osnovana jer je bez osnova žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije računao apelantu trošakove na ime zastupanja po punomoćniku advokatu na ročištu za posredovanje, jer se iz spisa vidi da isto nije ni održano 20. marta 2003. godine, kako tvrdi apelant, već 28. marta 2003. godine, za koje je trošak priznat. Ukupan iznos troškova umanjen je za 17%, jer apelant sa tim dijelom nije uspio u postupku. Dakle troškovi su dosuđeni srazmjerno uspjehu apelanta u sporu, a pored toga troškovi su dosuđeni u skladu sa Advokatskom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije BiH objavljene u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» broj 67/02. Ovaj sud je istakao da bi primjena Advokatske tarife koja je objavljena u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 24/04 bila u suprotnosti sa Nalogom Supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Brčko Distriktu BiH od 16. jula 2003. godine.

5. U odgovoru na apelaciju, Apelacioni sud je istakao, da svi pravni akti koji su obavezujuće prirode, odnosno koji mogu proizvesti određeno pravno dejstvo, a Advokatska tarifa je sastavni dio Zakona o advokaturi, doneseni nakon 15. jula 2003. godine, neće biti u primjeni sve dok ne budu verifikovani od strane nadležnog tijela (Skupštine ili Vlade Brčko Distrikta BiH) jer bi to bilo u suprotnosti sa Nalogom Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 15. jula 2003. godine. Primjena Advokatske tarife Federacije Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u 2004. godini, nije naknadno odobrena u Brčko Distriktu, te nije ni mogla biti u primjeni u konkretnom slučaju. Postupanjem na način kako traži apelant, građani Brčko Distrikta bili bi neravnopravni pred sudovima zbog primjene dvije advokatske tarife, Tarife Republike Srpske i Tarife Federacije BiH, koje znatno odstupaju u pogledu cijena izvršenih usluga od strane advokata.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Apelacionog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencioje za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnom tumačenju od strane suda Naloga Suprvizora za Brčko Distrikt BiH od 15. jula 2003. godine, koji je po svojoj pravnoj snazi Zakon, , smatrajući da samo donošenje novih zakona podliježe Nalogu Supervizora. Advokatska tarifa je po mišljenju apelanta podzakonski akt, a ne Zakon, pa procedura prihvatanja u Skupštini ili Vladi Brčko Distrikta nije potrebna.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi iz člana 111. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP BD), a isti su odmjereni u skladu sa Advokatskom tarifom koja je objavljena u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», broj 67/02, imajući u vidu Nalog Supervizora o usaglašavanju i izmjeni novih entitetskih zakona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine od 15. jula 2003. godine. U članu 31. stav 2. Zakona o advokaturi («Službene novine FBiH», broj 25/02, 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) propisano je da Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacije sa ostalim relevantnim ministarstvima. U stavu 4. propisano je da sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određuju naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Iz navedenih propisa proizilazi da je postupak donošenja Advokatske tarife propisan Zakonom o advokaturi, a ne podzakonskim aktom kako tvrdi tužitelj. Imajući u vidu Nalog Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 15. jula 2003. godine, kojim je predviđeno da se entitetski zakoni nastave primijenjivati na teritoriji Distrikta na odgovarajući način, do stepena do kojeg su u skladu sa Statutom i dok ih ne uskladi Skupština Brčko Distrikta, ili dok to na drugi način ne uradi Supervizor, u postupanju redovnih sudova, u konkretnom slučaju, nije bilo proizvoljne primjene prava u pogledu odluke o odmjeravanju troškova.

10. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje naprijed navedenih prava, pa proizilazi da su navodi apelanta o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1299/05 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio