Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/06 (H. L.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1180/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP 1180/06, rješavajući apelaciju Hasne Ljubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasne Ljubović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0- GŽ-06-000329 od 3. februara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-3734/05 od 29. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda;

član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i član 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasne Ljubović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0- GŽ-06-000329 od 3. februara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-3734/05 od 29. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasna Ljubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 19. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-GŽ-06-000329 od 3. februara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3734/05 od 29. novembra 2005. godine. Apelantica je, također, postavila i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio izvršenje rješenja Općinskog suda, broj P-3734/05 od 29. novembra 2005. godine, i kojom bi naložio Nedimu i Lejli Hrasnica (u daljnjem tekstu: protivinici mjere osiguranja) da apelantici predaju ključeve od postojećeg ulaza u potkrovlje stambene zgrade izgrađene na k.č. broj 121, kućište i dvorište, upisane u z.k.ul. broj XLVI/16 K.O. Sarajevo (u daljnjem tekstu: potkrovlje), koja se nalazi u Sarajevu, u Ulici Tina Ujevića broj 17.

2. Apelantica sa porodicom živi u stanu koji se nalazi na prvom spratu u zgradi koja je vlasništvo protivnika osiguranja, a koja se nalazi u Sarajevu, u Ulici Tina Ujevića 17. Zgrada se sasatoji od podruma, visokog prizemlja koje koristi protivnik osiguranja, prvog sprata koji koristi apelantica i potkrovlja. U potkrovlju se nalazi jedan stan koji je neuslovan za stanovanje, a drugi dio je tavanski dio. Apelantica je stekla stanarsko pravo na osnovu rješenja Stambene uprave Kantona Sarajevo broj 23/04/I-23-146/00 od 21. augusta 2002. godine, koje je potvrđeno rejšenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UP-/II-05-23-5-624/02 od 10. decembra 2002. godine, kojima su prenesena sva prava koje uživao raniji nosilac stanarskog prava Omer Kurtović na apelanticu kao člana ekonomske zajednice. Apelantica je, 19. oktobra 2005. godine, podnijela Općinskom sudu prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja, kojim je tražila da se protivnicima mjere osiguranja naloži da u roku od 8 dana predaju apelantici ključeve od postojećeg ulaza u potkrovlje, pa ukoliko to ne urade da je apelantica ovlašćena da o svom trošku izvrši promjenu brave na potkrovlju i ključ od tako promijenjene brave preda protivnicima osiguranja, a sve radi otklanjanja uzroka prodiranja vlage u unutrašnjost apelanticinog stana, sve do konačnog saniranja krovnog pokrivača.

3. Općinski sud je osporenim rješenjem, broj P-3734/05 od 29. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-GŽ-06- 000329 od 3. februara 2006. godine, odbio prijedlog apelantice. U provedenom postupku, Općinski sud je utvrdio da su protivnici mjere osiguranja vlasnici cijelog objekta u kojem se nalazi i potkrovlje, te da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u tom objektu na prvom spratu. Također, Općinski sud je utvrdio i da se između apelanticinog stana i potkrovlja nalazi napušteni stan, koji je ranije bespravno koristio apelanticin brat, a koji je iseljen na zahtjev protivnika mjere osiguranja kao vlasnika stambenog objekta. Također, vještačenjem na licu mjesta, sud je utvrdio da na plafonu apelanticinog stana postoje stare, osušenje fleke od vlage, te da nema oštećenja na krovu kroz koje bi mogla prodirati voda, budući da su ranija oštećenja sanirali protivnici mjere osiguranja, koji imaju namjeru renovirati cijeli krov budući da je star i dotrajao.

4. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da apelantica nije dokazala da postoji opasnost da će protivnici mjere osiguranja promijeniti postojeće stanje ili na drugi način štetno uticati na prava apelantice ili spriječiti apelanticu u vršenju nekog njenog prava, niti da je predložena mjera hitna. Budući da je apelantica nositeljica stanarskog prava na stanu u zgradi koja je u vlasništvu protivnika mjere osiguranja, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o tome da ona «ima izvorno pravo pristupa u potkrovlje, a naročito zato što je jedini pristup potkrovlju moguć kroz drugi stan», koji je vlasništvo protivnika mjere osiguranja, pa bi se «određivanjem ovakve mjere, bez neophodne i hitne potrebe, narušila ovlaštenja protivnika predlagatelja koja proizilaze iz njihovog prava vlasništva». Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan apelanticin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, a da apelantica može svoja prava ostvarivati u redovnom parničnom postupku.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminirana. Apelantica također navodi da joj je povrijeđeno pravo na život, pravo da ne bude izložena ponižavajućem tretmanu, te da joj je «ugroženo pravo na sigurnost». Apelantica smatra da su joj ova prava povrijeđena zato što joj protivnici mjere osiguranja onemogućavaju pristup potkrovlju, te da je u nemogućnosti da otkupi stan u kojem je godinama živjela i ulagala «budući da su raniji vlasnici živjeli u Beogradu, a redovno im se plaćala kirija». Dalje, apelantica navodi da pred sudom teče parnični postupka koji je pokrenuo raniji nosilac stanarskog prava Omer Kurtović, radi povrede prava preče kupnje na štetu apelantice, te da taj postupak još nije završen, što znači da je osporeno pravo vlasništva protivnika mjere osiguranja. Apelantica smatra da ima pravo pristupa potkrovlju i krovu kao zajedničkim prostorijama, te da je odbijanje sudova da udovolje njenom prijedlogu za privremenu mjeru strašna nepravda, kojom sud pokazuje pristrasnost i stavlja se na stranu protivnika mjere osiguranja. Osim toga, apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na ostale nosioce stanarskih prava koji su mogli otkupiti svoje stanove, a sve zbog člana 47. Zakona o prodaji stanova, koji je prema apelanticinom mišljenju diskriminatorski i neustavan.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na kršenje prava iz člana II/3.a), b), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka, broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na život i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da osporene sudske odluke pokreću pitanja kršenja navedenih prava zaštićenih članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2. i 3. Evropske konvencije, pa su ovi navodi očigleno (prima facie) neosnovani.

10. Dalje, apelantica smatra da je neusvajanjem privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice pobijanim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nisu utvrđena nova, ni posebna prava apelantice u vezi sa imovinom, niti su se Kantonalni i Općinski sud, donošenjem pobijanih rješenja, miješali u apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima sudovi nisu miješali u apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1918/05 od 13. oktobra 2005. godine), niti je o tim pravima odlučivano u predmetnom postupku. Stoga su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava

11. U vezi sa navodima apelantice o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na postupak određivanja privremene mjere osiguranja, a ne na bilo koji aspekt imovinskih prava apelantice ili njenog prava na dom. Stoga, činjenice koje apelantica u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» člana 8. Evropske konvencije, niti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.a), b), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»

16. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak određivanja privremene mjere osiguranja tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kom slučaju bi apelantica uživala zaštitu prava na pravično suđenje.

17. U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbijen njen prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja. Ustavni sud zapaža da u tom postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom i koji je okončan pobijanim rješenjima sudovi nisu utvrđivali bilo kakve činjenice koje bi se ticale njenog stanarskog prava, niti su sudovi odlučivali postojećim ili novim građanskim pravima apelantice. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud samo utvrdio da li postoje zakonske pretpostavke za donošenje privremene mjere osiguranja koju je apelantica tražila, ne odlučujući pri tome o postojanju ili zakonitosti njenog stanarskog prava, o pitanje vlasništva na zgradi ili o bilo kojem drugom apelanticinom pravu. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnostima kada pobijanim rješenjima nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelantice, postupak za određivanje privremene mjere osiguranja ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-1918/05).

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka

9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantice za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/06 (H. L.) | Sudska praksa | Aktio