Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1150/05 (Goran Pranjić-M-Lukić)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1150/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1150/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića-M- Lukića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už.440/01 od 16. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goranj Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 10. maja 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už.440/01 od 16. februara 2005. godine.
2. Centar za socijalni rad Mostar je rješenjem, broj 53-I-15/00 od 24. januara 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva rada i socijalne skrbi hercegovačko-neretvanskog kantona, broj 06-741/00 od 28. novembra 2000. godine, odbio apelantov zahtjev za izdavanje socijalne iskaznice. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je utvrđeno da apelant živi u zajedničkom kućanstvu sa ocem koji je umirovljenik i čija mirovina iznosi 90 KM, da posjeduje automobil „Volvo 740“ 1986 cm3, te da živi u komfornoj obiteljskoj kući od cca 135 m2. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je Uputstvom o kriterijima za ostvarivanje prava na socijalnu iskaznicu, broj:05-I-526/93 od 22. novembra 1993. godine, utvrđeno da pravo na socijalnu iskazincu imaju osobe koje nemaju u vlasništvu stan ili kuću ili dio stana ili kuće koju izdaju na korištenje podstanarima i da je maksimalni stambeni standard jedna soba po članu porodičnog kućanstva, te da ukupan prihod po članu kućanstva ne prelazi iznos od 15,00 KM mjesečno. S obzirom da činjenice utvrđene u prvostepenom postupku ukazuju na to da apelant ne ispunjava navedene kriterije, odbijen je njegov zahtjev za izdavanje socijalne iskaznice. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
3. Kantonalni sud je presudom, broj U-734/01 od 21. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už.440/01 od 16. februara 2005. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da, s obzirom na činjenice utvrđene u upravnom postupku, apelant ne ispunjava uslove da bude korisnik socijalne zaštite, odnosno da nije lice koje se nalazi u stanju socijalne potrebe u smislu člana 12. stav 1. tačka 6. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“, broj 36/99), niti ispunjava uslove iz tačke 1. Uputstva o kriterijima za ostvarivanje prava na socijalnu iskaznicu od 22. novembra 1993. godine.
4. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je do povrede prava na pravično suđenje došlo: „jer u dotičnoj presudi Už.440/01, drugostepeni sud nije obrazložio niti je razmatrao o mojim pravima iz člana 11. stav 2. u vezi da članom 12. stav 1. tačka 8. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, što je bio jedan od glavnih žalbenih razloga i od primarnog značaja za pravičnu i zakonitu presudu. Na ovaj način stavljen sam u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu čime je narušeno moje pravo na jednakost u postupanju i pravično suđenje u cjelini.“ Apelant je naveo i to da presuda Vrhovnog suda nije donesena u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je, nadalje, naveo da je zbog nepriznavanja njegovih prava na socijalnu zaštitu izložen trpljenju nehumanih i ponižavajućih postupanja u pogledu prijetnji isključenjem sa električne i vodovodne mreže, zbog čega je došlo do povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant je, na kraju, naveo da je diskriminiran u uživanju prava na socijalnu zaštitu „zbog svog povratničkog statusa, imovnog stanja, nezaposlenja i mišljenja da spada u kategoriju osoba koje su u stanju socijalne potrebe.“
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U vezi apelantovih navoda o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da su upravni organi utvrdili relevantne činjenice i primjenili odgovarajuće zakonske i podzakonske propise u donošenju zaključka da apelant nema pravo na izdavanje socijalne iskaznice. Odluke upravnih organa su potvrđene presudama redovnih sudova koji su ispitali apelantove žalbene navode za koje su dali odgovarajuća obrazloženja. Apelant nije u postupcima donošenja upravnih rješenja, a zatim u sudskom postupku, ni na koji način bio doveden u nejednak položaj u odnosu na drugu stranu jer su i upravni organi i redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne činjenice, a Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima, razmotrio apelantove žalbene razloge i za njih dao odgovarajuća obrazloženja. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
8. Što se tiče apelantovog navoda da presuda Vrhovnog suda nije bila donesena u razumnom roku Ustavni sud ukazuje na poznatu činjenicu da je, u periodu trajanja postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovoj žalbi na presudu Kantonalnog suda, Vrhovni sud bio suočen sa brojnim zaostalim predmetima u upravnim sporovima te da je pokrenuo niz radnji na rješavanju tog problema (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu, broj AP- 1070/05 od 9. februara 2006. godine, tač. 21. i 56). Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st, 25-32). S obzirom da je Vrhovni sud, kako je već navedeno, poduzeo odgovarajuće mjere na popravljanju situacije na rješavanju problema velikog broja zaostalih predmeta i da apelantov predmet po svojoj prirodi nije bio hitan, Ustavni sud smatra očigledno neosnovanim apelantov navod da je postupak pred Vrhovnim sudom neopravdano dugo trajao.
9. U vezi apelantovih navoda o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveni stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, strana 65. stav 162.). Odbijanje apelantovg zahtjeva za izdavanje socijalne iskaznice, odnosno prijetnja isključenjem sa električne i vodovodne mreže subjektivno od strane apelanta mogu biti doživljeni kao nehuman i ponožavajući postupak, međutim ti postupci objektivno nisu takve prirode da ulaze u okvir značenja nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana 3. Evropske konvencije. Stoga se i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju također, su očigledno neosnovani jer se radi o paušalnim navodima koje apelant nije potkrijepio nikakvim dokazima niti je te svoje navode obrazložio.
11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović