Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/05 (AD «Semberija transport» Bijeljina)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1106/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1106/05, rješavajući apelaciju AD «Semberija transport» Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD “Semberija transport” Bijeljina, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-8/05 od 16. marta 2005.godine, i presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine, zbog proteka roka za podnošenje za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Semberija transport» Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je, 26. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-8/05 od 16. marta 2005. godine, i presude Vrhovnog suda, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine.
2. Presudom Vrhovnog suda, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine, uvažena je tužba tužioca Milorada Sofrenića (u daljnjem tekstu: tužilac) iz Bijeljine i poništeno je rješenje Vlade Republike Srpske Banja Luka, broj 02/1-020-928/98 od 12. juna 1998. godine, kojim je za direktora Osnovnog državnog preduzeća «Semberija transport» Bijeljina imenovan Đorđe Mitrović. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da u spisima nema podataka da je tužilac razriješen, niti da je prema njemu proveden postupak za opoziv u smislu zakonskih propisa, a da prije razrješenja, odnosno opoziva tužioca, Đorđe Mitrović nije mogao biti imenovan za direktora istog preduzeća. Kako je donošenjem osporenog akta to ipak učinjeno, povrijeđena je odredba člana 71. u vezi sa članom 68. stav 1. tačka a) Zakona o državnim preduzećima.
3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Uvl-8/05 od 16. marta 2005. godine, na osnovu člana 55. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odbacio kao neblagovremenu tužbu apelanta za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:
(4) protekao rok za podnošenje apelacije;»
5. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
6. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant mora odlučivati o podnošenju pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati iskorištenim (vidi rješenje Ustavnog suda, U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i organa bivše Evropske komisije za ljudska prava slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, presuda G.protiv SR Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).
9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata prističe da je apelant protiv osporene presude Vrhovnog suda podnio tužbu za ponavljanje postupka , ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Uvl-8/05 od 16. marta 2005. godine, odbačena kao neblagovremena. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je tužba za ponavljanje postupka u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Vrhovnog suda, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine.
10. S obzirom na to da je presuda Vrhovnog suda, broj U-262/98 od 21. septembra 1999. godine, apelantu uručena 19. oktobra 1999. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 26. aprila 2005. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović